Psalmi, 137

1. Na obali rijeka babilonskih sjeðasmo i plakasmo spominjuæi se Siona;

1. Super flumina Babylonis, illic sedimus et flevimus, cum recordaremur Sion.

2. o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

2. In salicibus in medio eius suspendimus citharas nostras.

3. I tada naši tamnièari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivaèi naši zaiskaše da se veselimo: "Pjevajte nam pjesmu sionsku!"

3. Quia illic rogaverunt nos, qui captivos duxerunt nos, verba cantionum, et, qui affligebant nos, laetitiam: “Cantate nobis de canticis Sion”.

4. Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuðinskoj!

4. Quomodo cantabimus canticum Domini in terra aliena?

5. Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

5. Si oblitus fuero tui, Ierusalem, oblivioni detur dextera mea;

6. Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

6. adhaereat lingua mea faucibus meis, si non meminero tui, si non praeposuero Ierusalem in capite laetitiae meae.

7. Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: "Rušite! Srušite ga do temelja!"

7. Memor esto, Domine, adversus filios Edom diei Ierusalem; qui dicebant: “Exinanite, exinanite usque ad fundamentum in ea”.

8. Kæeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

8. Filia Babylonis devastans, beatus, qui retribuet tibi retributionem tuam, quam retribuisti nobis;

9. Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenèad!

9. beatus, qui tenebit et allidet parvulos tuos ad petram.