1. Èovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.

2. K'o cvijet je nikao i vene veæ, poput sjene bježi ne zastajuæ'.

3. Na takva, zar, ti oèi otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

4. Tko æe èisto izvuæ' iz neèista? Nitko!

5. Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

6. skini s njega pogled da poèinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.

7. TÓa ni drvu nije nada sva propala, posjeèeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

8. Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

9. oæutjevši vodu, ono æe propupat' i pustiti grane kao stablo novo.

10. Al' kad èovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

11. Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',

12. al' èovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neæe se podiæi, od sna se svojega probuditi neæe.

13. O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad æeš me se spomenuti,

14. - jer, kad umre èovjek, zar uskrsnut' može? - èekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

15. Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

16. A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha neæeš oprostiti,

17. u vreæi si prijestup moj zapeèatio i krivicu moju svu si zapisao.

18. Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,

19. k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u èovjeku.

20. Oborio si ga - on ode za svagda, nagrðena lica, otjeran, odbaèen.

21. Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.

22. On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."




Livros sugeridos



“Não sejamos mesquinhos com Deus que tanto nos enriquece.” São Padre Pio de Pietrelcina