1. Elifaz Temanac progovori tad i reèe:

2. "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istoènim trbuh napuhuje?

3. Zar on sebe brani rijeèima ispraznim, besjedama koje nièem ne koriste?

4. Još više ti èiniš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš.

5. Tvoje rijeèi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih,

6. vlastita te usta osuðuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoèe.

7. Zar si prvi èovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao?

8. Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost èitavu za se prisvojio?

9. Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaæamo?

10. Ima meðu nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu.

11. Zar su ti utjehe Božje premalene i blage rijeèi upuæene tebi?

12. Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevræeš oèima

13. kad proti Bogu jarost svoju okreæeš, a iz usta takve rijeèi ti izlaze!

14. Što je èovjek da bi èist mogao biti? Zar je itko roðen od žene pravedan?

15. Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa èista nisu,

16. a kamoli to biæe gadno i buntovno, èovjek što k'o vodu pije opaèinu!

17. Mene sad poslušaj, pouèit' te hoæu, što god sam vidjeh, isprièat' ti želim,

18. i ono što nauèavahu mudraci ne tajeæ' što su primili od preða

19. kojima je zemlja ova bila dana kamo tuðin nije nikada stupio.

20. Zlikovac se muèi cijelog svoga vijeka, nasilniku veæ su ljeta odbrojena.

21. Krik strave svagda mu u ušima jeèi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik.

22. Ne nada se da æe izbjeæi tminama i znade dobro da je maèu namijenjen,

23. strvinaru da je kao plijen obeæan. On znade da mu se dan propasti bliži.

24. Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju.

25. On je protiv Boga podizao ruku, usuðivao se prkosit' Svesilnom

26. Ohola je èela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen.

27. Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali.

28. Razrušene je zaposjeo gradove i kuæišta nastanio napuštena. Srušit æe se ono što za sebe sazda;

29. cvasti mu neæe, veæ rasuti se blago, sjena mu se neæe po zemlji širiti.

30. On se tami više izmaknuti neæe, opržit æe oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat æe ga.

31. U taštinu svoju neka se ne uzda, jer æe mu ispraznost biti svom nagradom.

32. Prije vremena æe svenut' mu mladice, grane mu se nikad neæe zazelenjet'.

33. Kao loza, grozd æe stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit æe cvatove.

34. Da, bezbožnièko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca.

35. Koji zlom zanesu, raðaju nesreæu i prijevaru nose u utrobi svojoj."





“Para mim, Deus está sempre fixo na minha mente e estampado no meu coração.” São Padre Pio de Pietrelcina