Izaija, 6

1. One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište.

2. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio.

3. I klicahu jedan drugome: "Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!"

4. Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.

5. Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer èovjek sam neèistih usana, u narodu neèistih usana prebivam, a oèi mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!"

6. Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika;

7. dotaèe se njome mojih usta i reèe: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten."

8. Tad èuh glas Gospodnji: "Koga da pošaljem? I tko æe nam poæi?" Ja rekoh: "Evo me, mene pošalji!"

9. On odgovori: "Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' neæete razumjeti, gledajte dobro, al' neæete spoznati.'

10. Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oèi, da oèima ne vidi, da ušima ne èuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio."

11. Ja rekoh: "Dokle, o Gospode?" On mi odgovori: "Dok gradovi ne opuste i ne ostanu bez žitelja, dok kuæe ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš,

12. dok Jahve daleko ne protjera ljude. Haranje veliko pogodit æe zemlju,

13. i ostane li u njoj još desetina, i ona æe biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku. Panj æe njihov biti sveto sjeme."