1. Jeruzalemci zakraljiše na njegovo mjesto najmlaðeg mu sina, Ahazju, jer sve starije bijaše poubijala èeta koja je s Arapima navalila na tabor; tako se zakraljio Ahazja, sin judejskoga kralja Jorama.

2. Bile su mu èetrdeset i dvije godine kad se zakraljio. Kraljevao je jednu godinu u Jeruzalemu. Materi mu je bilo ime Atalija, Omrijeva kæi.

3. I on je išao putovima doma Ahabova, jer ga mati zlo svjetovaše.

4. Èinio je što je zlo u Jahvinim oèima, kao dom Ahabov, jer mu baš oni bijahu savjetnici poslije oèeve smrti, na njegovu propast.

5. Po njihovu je savjetu pošao s Joramom, sinom izraelskoga kralja Ahaba, u boj na aramejskoga kralja Hazaela u Ramot Gilead. Ali su Aramejci porazili Jorama.

6. On se vratio da se lijeèi u Jizreelu od rana što mu ih zadadoše u Rami kad se borio s aramejskim kraljem Hazaelom. Joramov sin Ahazja, judejski kralj, sišao je u Jizreel da posjeti Ahabova sina Jorama jer se Joram razbolio.

7. Ali Bog uèini da taj posjet Joramu bude na propast Ahazji. Došavši, izišao je s Joramom na Nimšijeva sina Jehua, koga je Jahve pomazao da iskorijeni Ahabovu kuæu.

8. Dok je izvršavao osvetu nad Ahabovom kuæom, Jehu zateèe judejske knezove i sinove Ahazjine braæe koji su posluživali Ahazju i pobi ih,

9. a onda krenu u potragu za Ahazjom. Uhvatili su ga dok se krio u Samariji, doveli ga k Jehuu, koji ga smaknu. Ukopali su ga, jer su rekli: "Sin je onoga Jošafata koji je tražio Jahvu svim srcem." Tako ne ostade nitko od Ahazjine kuæe koji bi imao snage da bude kralj.

10. Zato Ahazjina mati Atalija, vidjevši gdje joj sin poginu, ustade i posmica sav kraljevski rod Judina plemena.

11. Ali kraljeva kæi Jošeba uze Ahazjina sina Joaša; ukravši ga izmeðu kraljevih sinova koje su ubijali, metnu ga s dojiljom u ložnicu. Tako ga je Jošeba, kæi kralja Jorama, žena sveæenika Jojade, sakrila od Atalije, jer je bila Ahazjina sestra, te nije bio pogubljen.

12. Bio je sakriven s njima u Domu Božjem šest godina, sve dok je zemljom vladala Atalija.





“Se precisamos ter paciência para suportar os defeitos dos outros, quanto mais ainda precisamos para tolerar nossos próprios defeitos!” São Padre Pio de Pietrelcina