Talált 1630 Eredmények: Ću

  • Èim je vidio nosnu viticu i narukvice na rukama svoje sestre te èuo kako je njegova sestra Rebeka rekla: "Ovako mi je èovjek govorio", on poðe onome koji je još stajao kod deva na studencu. (Knjiga Postanka 24, 30)

  • Pitao sam je: 'Èija si kæi?' Odgovorila je: 'Kæi sam Betuela, koga je Nahoru rodila Milka.' Tada joj stavim viticu na nos a narukvice na ruke. (Knjiga Postanka 24, 47)

  • U ovoj se zemlji nastani, ja æu s tobom biti i blagoslivljati te; tebi i tvome potomstvu dat æu sve ove krajeve, da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu. (Knjiga Postanka 26, 3)

  • Rebeka je slušala dok je Izak govorio svome sinu Ezavu, i kad je Ezav otišao u pustaru da ulovi divljaèi svome ocu, (Knjiga Postanka 27, 5)

  • Otiði k stadu i odande mi donesi dva lijepa kozleta, a ja æu od njih prirediti ukusan obrok tvome ocu, kako on voli. (Knjiga Postanka 27, 9)

  • Onda ti donesi svome ocu da jede te tebe mogne blagosloviti prije nego umre." (Knjiga Postanka 27, 10)

  • Ode on k ocu i reèe: "Oèe!" On odgovori: "Evo me. Koji si ti moj sin?" (Knjiga Postanka 27, 18)

  • A Jakov odgovori svome ocu: "Ja sam Ezav, tvoj prvoroðenac; uèinio sam kako si mi rekao. Sad ustaj, sjedi pa jedi moje lovine, da me onda mogneš blagosloviti." (Knjiga Postanka 27, 19)

  • Jakov se primakne k svome ocu Izaku, koji ga opipa i reèe: "Glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove." (Knjiga Postanka 27, 22)

  • I on priredi ukusan obrok i donese ga svome ocu. I reèe svome ocu: "Ustani, oèe moj, i blaguj od lovine svoga sina da me onda mogneš blagosloviti!" (Knjiga Postanka 27, 31)

  • Kad je Ezav èuo rijeèi svoga oca, kriknu glasno i gorko zaplaka pa reèe svome ocu: "I mene blagoslovi, oèe!" (Knjiga Postanka 27, 34)

  • Ezav odgovori svome ocu: "Zar ti, oèe, raspolažeš samo jednim blagoslovom? Blagoslovi i mene, oèe moj!" Ezav jecaše na sav glas. (Knjiga Postanka 27, 38)


“O sábio elogia a mulher forte dizendo: os seu dedos manejaram o fuso. A roca é o alvo dos seus desejos. Fie, portanto, cada dia um pouco. Puxe fio a fio até a execução e, infalivelmente, você chegará ao fim. Mas não tenha pressa, pois senão você poderá misturar o fio com os nós e embaraçar tudo.” São Padre Pio de Pietrelcina