1. Kralj Astijag bi pridružen svojim ocima, a naslijedi ga Kir Perzijanac.

2. Daniel življaše kod kralja, koji ga poštivaše više nego bilo kojega od svojih prijatelja.

3. A imali su u Babilonu kumira imenom Bela i prinosili mu svaki dan po dvanaest artaba najboljeg brašna, èetrdeset ovaca i šest metreta vina.

4. I kralj ga je štovao i svaki dan išao da mu se klanja. A Daniel se klanjaše svome Bogu.

5. Stoga mu reèe kralj: "Zašto se ti ne klanjaš Belu?" On odgovori: "Jer ne štujem rukotvorenih kumira, nego Boga živoga, koji stvori nebo i zemlju i koji gospodari svakim tijelom!"

6. Tada æe kralj: "Ti dakle misliš da Bel nije živi bog? Zar ne vidiš što sve pojede i popije svaki dan?"

7. I reèe Daniel smiješeæi se: "Ne varaj se, kralju; iznutra je od gline, izvana od mjedi; nikada taj još nije ni jeo ni pio."

8. Kralj, bijesan, dozva Belove sveæenike te im reèe: "Ako mi ne reknete tko jede ovu hranu, umrijet æete; no ako dokažete da to Bel jede, umrijet æe Daniel što pogrdi Bela."

9. I reèe Daniel kralju: "Neka bude po tvojoj rijeèi!" A sveæenika Belovih bijaše sedamdeset, ne brojeæi žene i djecu.

10. Kralj tako uðe s Danielom u hram Belov.

11. Sveæenici mu Belovi rekoše: "Mi æemo iziæi, a ti, o kralju, naredi da se postave jela i donese miješano vino: zatim zakljuèaj vrata i zapeèati ih svojim prstenom; ako ujutro doðeš i ne naðeš da je Bel sve pojeo, neka umremo - mi ili Daniel, naš klevetnik."

12. Nisu se bojali, jer bijahu naèinili pod stolom tajni ulaz kojim bi svaki dan dolazili i trošili jelo.

13. Ali kad oni izaðoše i kralj dade postaviti jela Belu,

14. Daniel naredi svojim slugama da donesu pepela i njime pospu sav hram pred oèima kraljevim. Tada iziðoše, zakljuèaše vrata, zapeèatiše ih kraljevim prstenom te otiðoše.

15. Sveæenici, po obièaju, doðoše noæu sa ženama i djecom: sve izjedoše i popiše.

16. Kralj sutradan urani, a tako i Daniel.

17. I kralj ga zapita: "Daniele, jesu li peèati nepovrijeðeni?" - "Nepovrijeðeni su, kralju", odgovori Daniel.

18. Èim se otvoriše vrata, kralj pogleda na stol i povika iza glasa: "Velik li si, Bele, i nema nikakve prijevare u tebe!"

19. Daniel se nasmija; zadrža kralja da ne uðe, pa mu reèe: "Pogledaj pod, istraži èije su ovo stope!"

20. "Vidim stope muškaraca, žena i djece" reèe kralj.

21. I bijesan, dade uhvatiti sveæenike, žene i djecu njihovu. Tada mu pokazaše tajna vrata na koja su ulazili i trošili ono što bijaše na stolu.

22. Kralj ih dade pogubiti, a Bela predade Danielu, koji razori njega i njegov hram.

23. A bijaše i velik zmaj koga štovahu Babilonci.

24. Kralj reèe Danielu: "Hoæeš reæi da je mjeden? Gle! Živi, jede, pije: neæeš valjda kazati da ovo nije živi bog. Pokloni mu se!"

25. Daniel odgovori: "Ja se klanjam Gospodu Bogu svome; on je Bog živi. A ti, kralju, daj mi vlast, i ja æu ubiti ovu zmiju bez maèa i bez toljage."

26. I reèe kralj: "Dajem ti!"

27. Tada Daniel uze smole, masti i dlaka, sve to ispeèe, naèini od toga kuglice te ih baci zmaju u ždrijelo. Zmaj proguta i rasprsnu se. A Daniel reèe: "Gledajte èemu se klanjate!"

28. Kad to èuše Babilonci, silno se razbjesnješe i pobuniše se protiv kralja. Rekoše: "Kralj postade Židov: Bela sruši, zmaja ubi, sveæenike pokla."

29. Navališe dakle kralju i rekoše: "Predaj nam Daniela, inaèe æemo ubiti tebe i tvoj dom!"

30. I vidje kralj da žestoko navaljuju; prisiljen, preda im Daniela.

31. Oni ga baciše u lavlju jamu: i ostade ondje šest dana.

32. U jami bijaše sedam lavova kojima davahu svaki dan po dva trupla i dvije ovce: tada im ne dadoše ništa da bi proždrli Daniela.

33. A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje.

34. I Anðeo Gospodnji reèe Habakuku: "Odnesi ruèak koji imaš u Babilon, Danielu u lavljoj jami!"

35. Habakuk odgovori: "Gospodine, Babilon ne vidjeh i za jamu ne znam!"

36. Anðeo ga Gospodnji uhvati za vrh glave i noseæi za kiku spusti ga u Babilonu povrh jame hitrinom svoga duha.

37. I povika Habakuk: "Daniele, Daniele, uzmi ruèak što ti ga šalje Bog!"

38. A Daniel reèe: "Spomenuo si se mene, Bože, i nisi zapustio one koji tebe ljube."

39. I ustade Daniel i blagova, a Anðeo Gospodnji odmah vrati Habakuka u njegovu zemlju.

40. Sedmoga dana doðe kralj da oplaèe Daniela; priðe jami, pogleda, kad ono: Daniel sjedi.

41. Tada kralj povika iza glasa: "Velik si, Gospode Bože Danielov, i nema drugoga Boga osim tebe!"

42. I zapovjedi da Daniela izvade iz jame i da onamo bace one koji su njega htjeli upropastiti: lavovi ih uèas požderaše pred njegovim oèima.





“A pessoa que nunca medita é como alguém que nunca se olha no espelho e, assim, não se cuida e sai desarrumada. A pessoa que medita e dirige seus pensamentos a Deus, que é o espelho de sua alma, procura conhecer seus defeitos, tenta corrigi-los, modera seus impulsos e põe em ordem sua consciência.” São Padre Pio de Pietrelcina