Knjiga o Jobu, 4
1. Tad prozbori Elifaz Temanac i reèe:
2. "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od rijeèi!
3. Eto, mnoge ljude ti si pouèio, okrijepio si iznemogle mišice;
4. rijeèju svojom klonule si pridizao, ojaèavao si koljena klecava.
5. A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, èitav si se smeo!
6. Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporoènost tvoja životu ufanje?
7. TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
8. Iz iskustva zborim: nesreæom tko ore i nevolju sije, nju æe i požeti.
9. Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
10. Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u laviæa.
11. Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavièini.
12. Tajna rijeè se meni objavila, šapat njen je uho moje èulo.
13. Noæu, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
14. strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
15. Dah mi neki preko lica proðe, digoše se dlake na mom tijelu.
16. Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred oèima mojim. Posvuda tišina; uto zaèuh šapat:
17. 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je èovjek èist pred svojim Stvoriteljem?
18. Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anðele svoje za grijeh okrivljuje -
19. kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
20. od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
21. Išèupan je kolèiæ njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'