Izaija, 64
1. kao kad oganj suho granje zapali i vatra vodu zakuha!
1. Sicut ignis succendit sarmenta, aquam ebullire facit ignis, ut notum facias nomen tuum inimicis tuis, a facie tua gentes turbentur,
2. Èineæ' djela strahotna, neoèekivana, silazio si i brda su se tresla pred tobom!
2. cum feceris mirabilia, quae non sperabamus. Descendisti, et a facie tua montes defluxerunt.
3. Odvijeka se èulo nije, uho nijedno nije slušalo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo što èinio onima koji se uzdaju u njega.
3. A saeculo non audierunt, neque aures perceperunt; oculus non vidit Deum, absque te, qui operaretur pro sperantibus in eum.
4. Pomažeš onima što pravdu èine radosno i tebe se spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo.
4. Occurris laetanti, facienti iustitiam et his, qui in viis tuis recordantur tui. Ecce tu iratus es, et peccavimus; in ipsis a saeculo nos salvabimur.
5. Tako svi postasmo neèisti, a sva pravda naša k'o haljine okaljane. Svi mi k'o lišæe otpadosmo i opaèine naše k'o vjetar nas odnose.
5. Et facti sumus ut immundus omnes nos, et quasi pannus inquinatus universae iustitiae nostrae; et marcuimus quasi folium universi, et iniquitates nostrae quasi ventus abstulerunt nos.
6. Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zloèinima našim.
6. Non est qui invocet nomen tuum, qui consurgat et adhaereat tibi, quia abscondisti faciem tuam a nobis et dissolvisti nos in manu iniquitatis nostrae.
7. Pa ipak, naš si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si naš lonèar - svi smo mi djelo ruku tvojih.
7. Et nunc, Domine, pater noster es tu, nos vero lutum; et fictor noster tu, et opera manuum tuarum omnes nos.
8. Ne srdi se, Jahve, odveæ žestoko, ne spominji se bez prestanka naše krivice. De pogledaj - tÓa svi smo mi narod tvoj!
8. Ne irascaris, Domine, nimis et ne ultra memineris iniquitatis; ecce, respice: populus tuus omnes nos.
9. Opustješe sveti gradovi tvoji, Sion pustinja posta, i pustoš Jeruzalem.
9. Urbes sanctitatis tuae factae sunt in desertum, Sion deserta facta est, Ierusalem desolata est.
10. Dom, svetinja naša i ponos naš, u kom te oci naši slavljahu, ognjem izgori i sve su nam dragocjenosti opljaèkane.
10. Domus sanctitatis nostrae et gloriae nostrae, ubi laudaverunt te patres nostri, facta est in exustionem ignis, et omnia desiderabilia nostra versa sunt in ruinas.
11. Zar æeš se na sve to, Jahve, sustezati, zar æeš šutjet' i ponižavati nas odveæ žestoko?
11. Numquid super his continebis te, Domine, tacebis et affliges nos vehementer?
