1. Povijest Tobita, sina Tobielova, sina Ananielova, sina Aduelova, sina Gabaelova, potomka Asielova, iz plemena Naftalijeva -

2. koji je u vrijeme Šalmanasara, kralja asirskoga, bio odveden u sužanjstvo iz Tisbe, koja se nalazi južno od Kedeša Naftalijeva, u Gornjoj Galileji, nešto poviše Hasora.

3. Ja, Tobit, hodio sam putovima istine i pravde svega svog života. Udijelio sam mnogo milostinje svojoj braæi i ljudima koji su došli sa mnom u Ninivu, zemlju Asiraca.

4. Dok sam se, u vrijeme svoje mladosti, još nalazio u domovini, u zemlji Izraelovoj, sve se pleme Naftalija, oca mojega, bilo udaljilo od doma Davidova i od Jeruzalema, izabrana meðu svim plemenima Izraelovim da bi u njemu prinosili svoje žrtve. Zbog toga je i bio podignut i posveæen Hram, Prebivalište Svevišnjega, za sva vjekovita pokoljenja.

5. Ali su se sva plemena okrenula, pa i pleme oca moga Naftalija, i prinosila su žrtve teletu što ga bijaše naèinio Jeroboam, kralj izraelski, u Danu, na brdima galilejskim.

6. Èesto sam tako, za svetkovinu, sam išao u Jeruzalem, da se poklonim, kako je propisano svemu Izraelu zauvijek, noseæi prvine i desetine plodina i vunu prve postrižine.

7. Predavao sam sve to sveæenicima, sinovima Aronovim, za žrtvenik; od svih plodova davao sam desetinu sinovima Levijevim, koji vrše službu u Jeruzalemu, i prodavao odgovarajuæi dio druge desetine te utržak trošio svake godine u Jeruzalemu.

8. Najposlije, poklanjao sam treæu desetinu onima kojima je pripadala, kao što mi bijaše naredila Debora, moja baka, buduæi da sam iza oca ostao siroèe.

9. Kad postadoh zreo èovjek oženih se Anom, djevojkom iz svoga plemena, i dobih s njome sina Tobiju.

10. Kad sam kao sužanj došao u Ninivu, sva moja braæa, a tako i moji suplemenici, blagovahu jela poganska;

11. a ja sam otklanjao da ih jedem.

12. Misli sam i srce upravljao Bogu svome,

13. i zato me Svevišnji nagradi milošæu i naklonošæu Šalmanasara, komu postadoh upraviteljem dobara.

14. Poslije toga išao sam u Mediju, gdje sam za nj kupovao sve do njegove smrti i ondje pohranih deset srebrenih talenata u Gabaela, Gabrijeva brata, u Ragesu, gradu medijskom.

15. Ali kada Šalmanasar umrije, zakralji se mjesto njega Sanherib, njegov sin. Ceste njegove postadoše opasne i ja više nisam mogao iæi u Mediju.

16. U vrijeme Šalmanasarovo dijelio sam obilno milostinju svojoj braæi:

17. hranio sam gladne, odijevao gole, kad bih vidio koga od roda svoga ubijena pa baèena izvan zidina Ninive, brižno bih ga ukopao.

18. Sahranjivao sam potajno one koje je ubio kralj Sanherib, natjeran na povlaèenje iz Judeje. Uistinu, ubio ih je mnogo u svome gnjevu: po nareðenju kraljevu tražili su mrtva tijela, ali ih ne mogahu naæi.

19. Onda jedan iz Ninive ode kralju te me tuži da sam ja onaj koji ih pokopava; a ja se tada utajah. Doznavši da me traže kako bi me pogubili, uplašen se udaljih.

20. Zaplijenili su mi sva dobra i ne osta mi ništa do žene Ane i sina Tobije.

21. Nije prošlo ni pedeset dana kadli kralja ubiše njegova dva sina; poslije toga pobjegoše u planinu Ararat, a zakralji se mjesto njega sin mu Asarhadon. On na èelo državne riznice i èitave uprave postavi Ahikara, sina moga brata Anaela.

22. Ahikar se zauze za me i ja se vratih u Ninivu. Ahikar je Sanheribu, kralju asirskom, bio peharnik, èuvar državnog peèata, upravitelj i riznièar. Asarhadon ga imenova na sve te dužnosti ponovo. A bijaše Ahikar moj bratiæ.





“Nunca se canse de rezar e de ensinar a rezar.” São Padre Pio de Pietrelcina