Talált 171 Eredmények: brat i sestra
Hrabri su junaci bili: Joabov brat Asahel, Dodonov sin Elhanan iz Betlehema, (Prva knjiga Ljetopisa 11, 26)
Natanov brat Joel, Hagrijev sin Mibhar; (Prva knjiga Ljetopisa 11, 38)
Šimrijev sin Jediael i njegov brat Joha Tišanin. (Prva knjiga Ljetopisa 11, 45)
Mikin brat Jišija; od Jišijinih sinova Zaharija; (Prva knjiga Ljetopisa 24, 25)
I oni su bacali ždrebove kao njihovi roðaci, Aronovi sinovi, pred kraljem Davidom, Sadokom, Ahimelekom i porodiènim poglavarima meðu sveæenicima i levitima, i to jednako glavar obitelji kao i njegov najmlaði brat. (Prva knjiga Ljetopisa 24, 31)
Jehielovci Zetam i brat mu Joel bili su nadstojnici nad blagom Jahvina Doma. (Prva knjiga Ljetopisa 26, 22)
Èetvrti, èetvrtoga mjeseca, bio je Joabov brat Asahel, a za njim sin mu Zebadja. U svom je redu imao dvadeset i èetiri tisuæe. (Prva knjiga Ljetopisa 27, 7)
Ali kraljeva kæi Jošeba uze Ahazjina sina Joaša; ukravši ga izmeðu kraljevih sinova koje su ubijali, metnu ga s dojiljom u ložnicu. Tako ga je Jošeba, kæi kralja Jorama, žena sveæenika Jojade, sakrila od Atalije, jer je bila Ahazjina sestra, te nije bio pogubljen. (Druga knjiga Ljetopisa 22, 11)
poèeli su onamo unositi prinose, desetine i svetinje; nad tim je bio predstojnik levit Konanija i brat mu Šimej, drugi do njega. (Druga knjiga Ljetopisa 31, 12)
Tobit mu kaza: "Dobro mi došao! I ne ljuti se na me zato što sam htio doznati za tvoj rod i za tvoje ime. Ti si dakle moj brat iz ugledna i plemenita roda. Poznavao sam dobro i Ananiju i Jatana, sinove velikog Semeja, kad smo išli zajedno u Jeruzalem da se poklonimo i prikažemo prvine i desetine plodina. Oni nisu nikada zašli na stranputicu. Braæa su ti ljudi valjani. Pripadaš plemenitu rodu. (Tobija 5, 14)
Tobija odgovori: "Neæu ništa okusiti dok se ne odluèite i ne izvršite što treba." Nato mu Raguel kaza: "Uzmi je od ovoga èasa po pravdi: ti si njezin brat i ona pripada tebi. Milosrdni Bog neka vam udijeli sreæu." (Tobija 7, 12)
Treæega dana, pošto presta moliti, svuèe molitvene haljine i zaodjenu se slavom svojom. [1a] Tako èarobna zazva Boga Svevida i Spasitelja. Onda uze dvije sluškinje. Na jednu se gotovo nježno naslanjala, a druga ju je slijedila i pridržavala njezinu odjeæu. [1b] Blistala je od vrhunske ljepote, lice joj bijaše veselo, kao rastvoreno ljubavi, a srce sapeto od straha. [1c] Kroza sva je vrata ušla pred kralja. On je sjedio na svom kraljevskom prijestolju, zaogrnut svim ukrasom velièanstva svoga, sav u zlatu i dragom kamenju, ulijevao je veliko strahopoštovanje. [1d] Podigavši svoje lice, sjajem ozaren, pogleda krajnje ljutit. Kraljici pozli. Od slabosti problijedje i klonu na glavu sluškinje što je pred njom išla. [1e] Tada Bog sklonu kraljevu dušu na blagost. Zabrinut, kralj skoèi sa svoga prijestolja i uze je u naruèje dok ne doðe k sebi. Hrabrio ju je utješnim rijeèima i upitao: [1f] "Što je, Estero? Ja sam tvoj brat! Ne boj se, neæeš umrijeti - naša je uredba za obiène ljude. Priði!" (Estera 5, 1)
