Talált 140 Eredmények: Iziðe

  • Stoga je Menelaj nasamo zamolio Andronika da Oniju ubije. Ovaj doðe k Oniji, prijevarom ga namami pruživši mu desnicu na zakletvu, i Onija, sumnjajuæi doduše, iziðe iz utoèišta, a on ga smjesta ubi, ne mareæi za pravdu. (Druga knjiga o Makabejcima 4, 34)

  • K njemu iziðe upravitelj dvora Elijakim, sin Hilkijin, pisar Šebna i savjetnik Joah, sin Asafov. (Izaija 36, 3)

  • Tad iziðe Anðeo Jahvin i pobi u asirskom taboru sto osamdeset i pet tisuæa ljudi. Ujutru, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci. (Izaija 37, 36)

  • I zato ih šumski lav napada, vuk pustinjski razdire, leopardi vrebaju gradove njihove, tko god iziðe iz njih bit æe rastrgan. Jer su grijesi njihovi mnogobrojni, mnogostruki otpadi njihovi. (Jeremija 5, 6)

  • Jišmael, sin Netanijin, iziðe im iz Mispe u susret, dok su oni, plaèuæi, išli svojim putem. Kad ih stiže, reèe im: "Doðite Gedaliji, sinu Ahikamovu!" (Jeremija 41, 6)

  • Jedan kerubin pruži ruku prema ognju što bijaše meðu kerubinima, uze ga i stavi u ruke èovjeku odjevenom u lan. On ga primi i iziðe. (Ezekiel 10, 7)

  • Kad knez želi prinijeti dobrovoljnu paljenicu ili dobrovoljnu prièesnicu Jahvi, neka mu se otvore vrata koja gledaju na istok, pa neka prinese paljenicu i svoju prièesnicu kao na dan subotnji; potom neka iziðe, a kad iziðe, neka se zatvore vrata. (Ezekiel 46, 12)

  • narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, èak i nejaè na prsima. Neka ženik iziðe iz svadbene sobe a nevjesta iz odaje. (Joel 2, 16)

  • Jona iziðe iz grada i sjede s istoka gradu; naèini ondje kolibu i sjede pod njom u hlad da vidi što æe biti od grada. (Jona 4, 5)

  • Iziðe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika; sori vrh kuæe bezbožnikove, ogoli joj temelje do stijene. (Habakuk 3, 13)

  • I gle, anðeo koji je govorio sa mnom stajaše nepomièno, a drugi mu iziðe u susret (Zaharija 2, 7)

  • Anðeo koji je govorio sa mnom iziðe i reèe mi: "Podigni oèi i pogledaj što se to pojavljuje." (Zaharija 5, 5)


“Dirás tu o mais belo dos credos quando houver noite em redor de ti, na hora do sacrifício, na dor, no supremo esforço duma vontade inquebrantável para o bem. Este credo é como um relâmpago que rasga a escuridão de teu espírito e no seu brilho te eleva a Deus”. São Padre Pio de Pietrelcina