Propovjednik, 2

1. Tad rekoh u srcu svom: "Daj da okušam užitak i vidim što naslada pruža" - ali gle: i to je ispraznost!

1. Dixi ego in corde meo: “Veni, tentabo te gaudio: fruere bo nis”; et ecce hoc quoque vanitas.

2. O smijehu rekoh: "Ludost je"; o užitku: "Èemu valja?"

2. De risu dixi: “Insania” et de gaudio: “Quid prodest?”.

3. Odluèih tijelo krijepiti vinom, a srce posvetiti mudrosti; poželjeh prigrliti i ludost, kako bih spoznao usreæava li ljude ono što pod nebesima èine za izbrojenih dana svojega života.

3. Tractavi in corde meo detinere in vino carnem meam, cum cor meum duceretur in sapientia, et amplecti stultitiam, donec viderem quid esset utile filiis hominum, ut faciant sub sole paucis diebus vitae suae.

4. Uèinih velika djela: sazidah sebi palaèe, zasadih vinograde;

4. Magnificavi opera mea: aedificavi mihi domos et plantavi vineas,

5. uredih perivoje i voænjake, nasadih u njima voæke svakojake.

5. feci hortos et pomaria et consevi ea arboribus cuncti generis fructuum

6. Naèinih jezera da plodna sadišta natapam.

6. et exstruxi mihi piscinas aquarum, ut irrigarem silvam lignorum germinantium.

7. Nakupovah robova i robinja, imadoh i sluge domaæe, a tako i stada krupne i sitne stoke više no itko prije mene u Jeruzalemu.

7. Possedi servos et ancillas et habui multam familiam, habui armenta quoque et magnos ovium greges ultra omnes, qui fuerunt ante me in Ierusalem.

8. Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevaèe i pjevaèice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji.

8. Coacervavi mihi etiam argentum et aurum et substantias regum ac provinciarum, feci mihi cantores et cantatrices et delicias filiorum hominum, scyphos et urceos in ministerio ad vina fundenda

9. I postadoh tako velik, veæi no bilo tko prije mene u Jeruzalemu; a nije me ni mudrost moja ostavila.

9. et crevi, supergressus sum omnes, qui ante me fuerunt in Ierusalem; sapientia quoque mea perseveravit mecum.

10. I što god su mi oèi poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, veæ se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu.

10. Et omnia, quae desideraverunt oculi mei, non negavi eis nec prohibui cor meum ab omni voluptate, et oblectatum est ex omnibus laboribus, et hanc ratus sum partem meam ab omnibus aerumnis meis.

11. A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih doðem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.

11. Cumque me convertissem ad universa opera, quae fecerant manus meae, et ad labores, in quibus sudaveram, et ecce in omnibus vanitas et afflictio spiritus, et nihil lucri esse sub sole.

12. Okrenuh zatim misao svoju mudrosti, gluposti i ludosti. Što, na priliku, èini kraljev nasljednik? Ono što je veæ uèinjeno.

12. Verti me ad contemplandam sapientiam et insipientiam et stultitiam: “Quid faciet, inquam, homo, qui veniet post regem? Id quod antea fecerunt”.

13. I spoznadoh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je svjetlost bolja od tame.

13. Et vidi quod tantum praecederet sapientia stultitiam, quantum lux praecedit tenebras.

14. Mudracu su oèi u glavi, a bezumnik luta u tami. Ali takoðer znam da obojicu stiže ista kob.

14. “Sapientis oculi in capite eius, stultus in tenebris ambulat”; et didici quod unus utriusque esset interitus.

15. Zato rekoh u sebi: "Kakva je sudbina luðaku, takva je i meni. Èemu onda žudjeti za mudrošæu?" I rekoh u srcu: "I to je ispraznost!"

15. Et dixi in corde meo: “Si unus et stulti et meus occasus erit, quid mihi prodest quod maiorem sapientiae dedi operam?”. Locutusque cum mente mea, animadverti quod hoc quoque esset vanitas.

16. Jer trajna spomena nema ni mudru ni bezumniku: obojicu æe poslije nekog vremena prekriti zaborav! I, jao, mudrac mora umrijeti kao i bezumnik.

16. Non enim erit memoria sapientis similiter ut stulti in perpetuum; siquidem futura tempora oblivione cuncta pariter operient: moritur doctus similiter ut indoctus.

17. Omrznuh život, jer mi se uèini muènim sve što se zbiva pod suncem: sve je ispraznost i pusta tlapnja.

17. Et idcirco taeduit me vitae meae, quia malum mihi est, quod sub sole fit; cuncta enim vanitas et afflictio spiritus.

18. Zamrzih sve za što sam se pod suncem trudio i što sad ostavljam svome nasljedniku.

18. Rursus detestatus sum omnem laborem meum, quo sub sole laboravi, quem relicturus sum homini, qui erit post me;

19. Tko zna hoæe li on biti mudar ili lud? Pa ipak on æe biti gospodar sve moje muke u koju uložih sav svoj napor i mudrost pod suncem. I to je ispraznost.

19. et quis scit utrum sapiens an stultus futurus sit? Et dominabitur in laboribus meis, quibus desudavi et sollicitus fui sub sole. Hoc quoque vanitas.

20. I stao sam srcem oèajavati zbog velikog napora kojim sam se trudio pod suncem.

20. Verti me exasperans cor meum de omni labore, quo laboravi sub sole.

21. Jer èovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopæe trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.

21. Nam est qui laborat in sapientia et doctrina et sollicitudine, et homini, qui non laboraverit, dabit portionem suam; et hoc ergo vanitas et magnum malum.

22. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio?

22. Quid enim proderit homini de universo labore suo et afflictione cordis, qua sub sole laboravit?

23. Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; èak ni noæu ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

23. Cuncti dies eius dolores sunt, et aerumnae occupatio eius, nec per noctem cor eius requiescit; et hoc quoque vanitas est.

24. Nema èovjeku druge sreæe veæ jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke.

24. Nihil melius est homini quam comedere et bibere et ostendere animae suae bona de laboribus suis. Et hoc vidi de manu Dei esse.

25. Jer tko bi mogao jesti, tko li nezadovoljan biti, osim po njemu.

25. Quis enim comedet et deliciis affluet sine eo?

26. Mudrost, spoznaju, radost on daruje onom tko mu je po volji, a grešniku nameæe zadaæu da sabira i skuplja za onoga tko je po volji Bogu. I to je ispraznost i pusta tlapnja.

26. Quia homini bono in conspectu suo dedit sapientiam et scientiam et laetitiam; peccatori autem dedit afflictionem colligendi et congregandi, ut tradat ei, qui placuit Deo; sed et hoc vanitas est et afflictio spiritus.