Katholische Bibel
 

Knjiga Postanka, 27

37. Izak odgovori Ezavu: "Njega sam veæ postavio za tvoga gospodara; njemu sam svu njegovu braæu predao za sluge; žitom sam ga i vinom opskrbio. A što sad za te mogu uèiniti, sine moj?"

Verse im Zusammenhang mit Knjiga Postanka, 27:

Postanak 27 priča priču o Jakovu, koji je prevario svog slijepog oca Isaaca kako bi primio blagoslov za Ezav, svog starijeg brata. Poglavlje se bavi temama poput izdaje, laži, pokajanja i važnosti blagoslova. Ispod je pet stihova povezanih s tim temama, isključujući stihove ovog poglavlja:

Mudre izreke 26:24-26: "Ono što mrzi skrivati ​​usnama, ali u njegovom je srcu prekriven neistinom. Kad nježno govori, nije u njemu, jer se u srcu ima sedam gnuša Pogrešnom, vaša opakost bit će otkrivena prije zajednice. " Ovaj odlomak govori o neistini i izdaji, ponašanju prisutnim u povijesti Jakova i Ezava.

Psalam 32:5: "Priznajem svoj grijeh i svoju opakost nisam se prikrio. Rekao sam, priznat ću Gospodinu svoje prijestupe; a ti si oprostio zlo svog grijeha." Ovaj stih govori o važnosti pokajanja i ispovijedi grijeha. Jacob je požalio zbog oca pogreške i zatražio je božansko oproštenje.

Mudre izreke 10:22: "Blagoslov Gospodnji je da se obogaćuje, a on ne dodaje bol." Ovaj stih govori o važnosti božanskih blagoslova koji donose bogatstvo i prosperitet bez nanošenja boli ili patnje. Jacob se borio da primi blagoslov namijenjen Ezavu, priznajući njegovu važnost.

Matej 5:37: "Ali budi vaš govor, da, da, ne, ne; jer ono što se događa je od zlog podrijetla." Ovaj stih govori o važnosti iskrenosti i istine u našim riječima i postupcima. Jacob se nepošteno ponašao obmanjujući oca da primi blagoslov.

Efežanima 4:25: "Dakle, ostavite laž i recite istinu svaki sa svojim susjedom, jer smo članovi jedni drugima." Ovaj stih govori o važnosti govora istine u našim međuljudskim odnosima, priznajući da smo dio zajednice. Jakov je prekršio to samopouzdanje lažući oca i obmanjujući brata.





“Não se desencoraje, pois, se na alma existe o contínuo esforço de melhorar, no final o Senhor a premia fazendo nela florir, de repente, todas as virtudes como num jardim florido.” São Padre Pio de Pietrelcina