1. U Babilonu življaše neki èovjek po imenu Jojakim.

2. On se oženi Suzanom, kæerju Hilkijinom, veoma lijepom i bogobojaznom.

3. Njezini roditelji bijahu pravednici i odgojiše svoju kæer po Zakonu Mojsijevu.

4. Jojakim bijaše vrlo bogat: uz kuæu imaše vrt. Judejci se skupljahu kod njega jer bijaše poštovaniji od svih.

5. One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reèe Gospod: "Bezakonje izaðe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljaèima naroda."

6. Ovi posjeæivahu kuæu Jojakimovu, i svi koji imahu kakvu parnicu obraæahu se njima.

7. Kad bi se narod, oko podneva, razišao, Suzana bi dolazila šetati u vrt svog muža.

8. Ona je dva starca svaki dan promatrahu gdje ulazi i šeta, pa je poželješe.

9. Izgubiše od toga razum, odvratiše svoje oèi od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove.

10. Obojica njome ranjena, skrivahu jedan od drugoga svoju muku,

11. jer su se stidjeli priznati svoju pohotu za njom,

12. ali su živo nastojali da je svaki dan vide.

13. Jednom se rastadoše rekavši: "Hajdemo kuæi, doba je ruèku." I svaki ode na svoju stranu,

14. ali se vratiše i naðoše na istom mjestu. Ispitujuæi se za povod, priznaše pohotu za njom, i tada ugovoriše priliku kad bi mogli zateæi Suzanu samu.

15. I dok su tako vrebali zgodan dan, uðe ona jednom, kao i minulih dana, samo sa dvije djevojke: htjede se okupati u vrtu, jer bijaše vruæe.

16. Ondje ne bijaše nikoga: osim ona dva starca, koji je, skriveni, vrebahu.

17. Ona reèe djevojkama: "Donesite mi ulja i pomasti pa zakljuèajte vrtna vrata da se okupam!"

18. One uèine kako im zapovjedi: zakljuèaše vrtna vrata te iziðoše na pokrajna vrata da donesu što im je zapovjedila; ništa nisu znale o starcima, jer bijahu skriveni.

19. Èim djevojke izaðoše, oni ustadoše i pritrèaše k njoj.

20. "Evo, rekoše, vrtna su vrata zakljuèana, nitko nas ne vidi. Mi te se poželjesmo, podaj nam se i budi naša!

21. Ako li neæeš, mi æemo protiv tebe svjedoèiti da je neki mladiæ bio s tobom i da si zbog toga udaljila od sebe svoje djevojke."

22. Suzana zastenja: "Odasvud sam pritisnuta: uèinim li to, smrt me èeka; ne uèinim li, neæu vam ruci umaæi.

23. Milije mi je da nedužna padnem u vaše ruke nego da sagriješim pred Gospodom."

24. I povika iza glasa. Okrenuše vikati i oba starca na nju,

25. a jedan potrèa i otvori vrtna vrata.

26. Kad ukuæani èuše krikove u vrtu, dotrèaše na pokrajnja vrata da vide što se dogodilo.

27. Pošto starci ispripovjediše svoju pripovijest, postidješe se sluge veoma, jer se o Suzani takvo što nikad ne èu.

28. Sutradan se narod sabra kod Jojakima, njezina muža. Doðoše onamo starci, puni bezbožne namjere da Suzanu usmrte.

29. Rekoše skupljenu narodu: "Pošaljite po Suzanu, kæer Hilkijinu, ženu Jojakimovu!" Poslaše po nju.

30. Ona doðe sa svojim roditeljima, djecom i svim roðacima.

31. A Suzana bijaše veoma ljupka i ljepolika.

32. Kako bijaše pod koprenom, oni bezakonici narediše da skine koprenu da bi se nasitili njezine ljepote.

33. Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu.

34. Oba starca ustadoše usred naroda i staviše joj ruke na glavu.

35. Ona plaèuæi, srca zaufana u Gospoda, pogleda prema nebu.

36. Starci rekoše: "Dok mi šetasmo sami po vrtu, uðe ona sa dvije djevojke, zakljuèa vrtna vrata i otpusti djevojke.

37. Priðe k njoj mladiæ koji bijaše skriven i leže s njom.

38. Mi bijasmo u kutu vrta; videæi to bezakonje, potrèasmo k njima.

39. Vidjesmo ih zajedno, ali ne mogosmo uhvatiti mladiæa jer bijaše jaèi od nas pa otvori vrata i pobježe.

40. Ali ovu uhvatismo i zapitasmo tko ono bijaše.

41. Ne htjede nam kazati. Za to svjedoèimo." Povjerova im zbor - tÓa oni bijahu starješine narodne, suci, i osudiše je na smrt.

42. Suzana povika iza glasa: "Bože vjeèni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude,

43. ti znadeš da su lažno svjedoèili protiv mene. I evo umrijet' mi je, a da ne uèinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene."

44. Gospod usliši njezin vapaj.

45. Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momèiæa Daniela.

46. On povika iza glasa: "Ja sam èist od krvi njezine!"

47. Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: "Što si to kazao?"

48. Stade posred njih i reèe: "Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kæer Izraelovu?

49. Vratite se u sudnicu, jer lažno ovi svjedoèiše protiv nje."

50. Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: "Doði, sjedni meðu nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!"

51. Tada im reèe Daniel: "Rastavite daleko jednoga od drugoga, i ja æu ih ispitati."

52. Rastaviše ih, pa Daniel dozva jednoga od njih i reèe mu: "Stari zlikovèe, sada doðoše na te grijesi koje nekoæ uèini,

53. donoseæi nepravedne presude, osuðujuæi nedužne i oslobaðajuæi krivce, dok Gospod govori: 'Nedužna i pravedna da nisi ubio.'

54. Sada, dakle, ako si ovu doista vidio, reci nam: pod kojim si ih drvetom vidio zajedno?" On odgovori: "Pod jednom trišljom."

55. Daniel reèe: "Zaista, slagao si na svoju glavu. Evo, Anðeo je Božji veæ dobio od Boga zapovijed da te rasijeèe po sredini."

56. I otpusti ovoga, a dade dovesti drugoga te mu reèe: "Sjeme Kanaanovo, a ne Judino, ljepota te zaludila, strast ti srce okrenula!

57. Ovako ste radili sa kæerima Izraelovim, a one su vam se od straha podavale. Ali se kæi Judina ne podloži vašem bezakonju.

58. Reci mi dakle pod kojim si ih drvetom zatekao zajedno!" On odgovori: "Pod jasikom."

59. Daniel mu reèe: "Pravo si i ti lagao na svoju glavu. Anðeo Božji èeka s maèem u ruci da te rasijeèe po sredini te vas obojicu zatre."

60. Tada sav zbor stade iza glasa vikati i blagoslivljati Boga koji spasava one što se u nj uzdaju.

61. I okrenuše se protiv one dvojice staraca kojima je Daniel iz njihovih usta dokazao lažno svjedoèenje.

62. I uèiniše njima kako u svojoj pakosti oni smisliše bližnjemu: pogubiše ih prema zakonu Mojsijevu. Tako onoga dana bi spašena jedna nedužna krv.

63. Hilkija i njegova žena dadoše hvalu Bogu za svoju kæer Suzanu, a tako i Jojakim, muž njezin, i svi njezini roðaci, što se na njoj ne naðe ništa sramotno.

64. I od onoga dana Daniel postade velik u oèima naroda.



Livros sugeridos


“Amar significa dar aos outros – especialmente a quem precisa e a quem sofre – o que de melhor temos em nós mesmos e de nós mesmos; e de dá-lo sorridentes e felizes, renunciando ao nosso egoísmo, à nossa alegria, ao nosso prazer e ao nosso orgulho”. São Padre Pio de Pietrelcina

Newsletter

Receba as novidades, artigos e noticias deste portal.