Bíblia Católica
 

Evanðelje po Luki, 5

17. I jednog je dana on nauèavao. A sjeðahu ondje farizeji i uèitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da lijeèi.

Versículos relacionados com Evanðelje po Luki, 5:

Luka poglavlje 5 započinje čudesnim ribolovom koji je izveo Isus, koji privlači pažnju učenika i vodi ih da ga slijede. Tada Isus liječi gubavcu i paralitika, a poziva Levija (poznatog i kao Matej) da ga slijedi, što uzrokuje kontroverzu među farizejima. Konačno, Isus uspoređuje svoju poruku s potrebom da novo vino stavi u nove mirise, što ukazuje na to da njegovo propovijedanje ne može razumjeti drevne tradicije.

Izreke 28:13: "Što pokriva vaše prijestupe, nikada neće napredovati, ali ono što ih priznaje i dostići će milost." Ovaj stih naglašava važnost ispovijedi i pokajanja, nešto što je ilustrirano u povijesti paralitičkog izliječenog od strane Isusa u Luki 5:17-26.

Izaija 43:25: "Ja sam, ja sam ono što izbrišem vaše prijestupe zbog mene i tvojih grijeha koje se ne sjećam." Ovaj stih naglašava oprost koji je ponudio Bog, koji je prikazan u ozdravljenju gubavca u Luki 5:12-16.

Matej 9,12: "I Isuse, čuvši ovo, odgovorio je, zdravi ne treba liječnika, već bolesni." Ovaj stih pokazuje Isusovo držanje da se približi grešnicima i bolesnima, što je ilustrirano u njegovom izboru da Levija, publican, bude jedan od njegovih učenika u Luki 5:27-32.

Marko 2:22: "I nitko ne položi novo vino u stare vinske kožice; inače će vino razbiti šanse i i vino i ODRES se izgubi; ali novo vino leži u novim krilima." Ovaj je stih sličan metafori koju je Isus koristio u Luki 5:37-39 kako bi objasnio da se njegova poruka ne može ograničiti drevnim tradicijama.

Luka 15:7: "Kažem vam da će na nebu biti veća radost od grešnika koji se pokaje nego za devedeset i devet pravednika koji ne treba pokajanje." Ovaj stih pokazuje važnost koju Isus daje pokajanju i spasenju grešnika, što je primjer u njegovoj interakciji s Levijem u Luki 5:27-32.





“Há alegrias tão sublimes e dores tão profundas que não se consegue exprimir com palavras. O silêncio é o último recurso da alma, quando ela está inefavelmente feliz ou extremamente oprimida!” São Padre Pio de Pietrelcina