1. autoi gar oidate adelfoi thn eisodon hmwn thn proV umaV oti ou kenh gegonen
2. alla kai propaqonteV kai ubrisqenteV kaqwV oidate en filippoiV eparrhsiasameqa en tw qew hmwn lalhsai proV umaV to euaggelion tou qeou en pollw agwni
3. h gar paraklhsiV hmwn ouk ek planhV oude ex akaqarsiaV oute en dolw
4. alla kaqwV dedokimasmeqa upo tou qeou pisteuqhnai to euaggelion outwV laloumen ouc wV anqrwpoiV areskonteV alla tw qew tw dokimazonti taV kardiaV hmwn
5. oute gar pote en logw kolakeiaV egenhqhmen kaqwV oidate oute en profasei pleonexiaV qeoV martuV
6. oute zhtounteV ex anqrwpwn doxan oute af umwn oute ap allwn dunamenoi en barei einai wV cristou apostoloi
7. all egenhqhmen hpioi en mesw umwn wV an trofoV qalph ta eauthV tekna
8. outwV imeiromenoi umwn eudokoumen metadounai umin ou monon to euaggelion tou qeou alla kai taV eautwn yucaV dioti agaphtoi hmin gegenhsqe
9. mnhmoneuete gar adelfoi ton kopon hmwn kai ton mocqon nuktoV gar kai hmeraV ergazomenoi proV to mh epibarhsai tina umwn ekhruxamen eiV umaV to euaggelion tou qeou
10. umeiV martureV kai o qeoV wV osiwV kai dikaiwV kai amemptwV umin toiV pisteuousin egenhqhmen
11. kaqaper oidate wV ena ekaston umwn wV pathr tekna eautou parakalounteV umaV kai paramuqoumenoi
12. kai marturoumenoi eiV to peripathsai umaV axiwV tou qeou tou kalountoV umaV eiV thn eautou basileian kai doxan
13. dia touto kai hmeiV eucaristoumen tw qew adialeiptwV oti paralabonteV logon akohV par hmwn tou qeou edexasqe ou logon anqrwpwn alla kaqwV estin alhqwV logon qeou oV kai energeitai en umin toiV pisteuousin
14. umeiV gar mimhtai egenhqhte adelfoi twn ekklhsiwn tou qeou twn ouswn en th ioudaia en cristw ihsou oti tauta epaqete kai umeiV upo twn idiwn sumfuletwn kaqwV kai autoi upo twn ioudaiwn
15. twn kai ton kurion apokteinantwn ihsoun kai touV idiouV profhtaV kai umaV ekdiwxantwn kai qew mh areskontwn kai pasin anqrwpoiV enantiwn
16. kwluontwn hmaV toiV eqnesin lalhsai ina swqwsin eiV to anaplhrwsai autwn taV amartiaV pantote efqasen de ep autouV h orgh eiV teloV
17. hmeiV de adelfoi aporfanisqenteV af umwn proV kairon wraV proswpw ou kardia perissoterwV espoudasamen to proswpon umwn idein en pollh epiqumia
18. dio hqelhsamen elqein proV umaV egw men pauloV kai apax kai diV kai enekoyen hmaV o satanaV
19. tiV gar hmwn elpiV h cara h stefanoV kauchsewV h ouci kai umeiV emprosqen tou kuriou hmwn ihsou cristou en th autou parousia
20. umeiV gar este h doxa hmwn kai h cara
Fusnote:
2:1-2 - Pavao ponovno potvrđuje da njegovo propovijedanje nije bilo uzaludno, unatoč poteškoćama s kojima se suočavao. On podsjeća Solunjane da su se suočili s protivljenjem, ali su hrabro navaljivali naviještati evanđelje (vidi također 2. Korinćanima 4,8-10 i Filipljanima 1,28).
2:3-4 - Pavao izjavljuje da njegova poruka nije bila nečista ili prijevarna, već da je bila iskrena pred Bogom. Autentičnost propovjednika ključna je da bi se riječ prihvatila s povjerenjem (vidi također 2. Korinćanima 2,17 i 1. Korinćanima 4,2).
2:7-8 - Pavao uspoređuje svoj pristup s pristupom majke koja se brine za svoju djecu, dajući primjer službe koja se temelji na ljubavi i brizi. Ovo osnažuje ideju osobnog i intimnog odnosa u naviještanju evanđelja (vidi također 2. Korinćanima 12,14-15 i 1. Petrovu 5,2-3).
2:9-12 - Pavao se prisjeća svog napornog rada propovijedanja evanđelja i uzornog života kako bi bio uzor Solunjanima. Integritet i uzoran život ključni su za učinkovito vodstvo (vidi također 2. Korinćanima 6:3-10 i Filipljanima 3:17).
02:13 - Pavao zahvaljuje Bogu za primanje riječi, koja nije prihvaćena kao ljudska, nego kao Božja riječ. Ovo naglašava važnost slušanja evanđelja s vjerom i poštovanjem (vidi također 1. Korinćanima 2:13 i Hebrejima 4:12).
Stihovi vezani uz I Tessalonicenses, 2:
Prva poslanica Solunjanima, 2. poglavlje, govori o Pavlovoj službi u Solunu. Koje su karakteristike obilježile vaše propovijedanje evanđelja? Ovaj osobni tekst podsjeća na Pavlov naporan rad, poštenje i očinsku brigu. Apostol ističe čistoću svojih motiva, njegovu dobrotu i požrtvovnu ljubav prema Crkvi. Poglavlje se bavi temama kao što su autentičnost u službi, progonstvo i transformativna snaga Riječi Božje. Razmotrite s nama pet biblijskih odlomaka koji su u korelaciji sa službenim načelima ovog otkrivajućeg poglavlja.
Djela 16:22-24: "Mnoštvo se diglo protiv Pavla i Sile, a suci su naredili da im se skine odjeća i izbiče. Nakon žestokog bičevanja bačeni su u tamnicu. Tamničaru je naređeno da ih pažljivo promatra. Primivši te naredbe, baci ih u unutarnji zatvor i priveza im noge za klade." - Ovaj odlomak ilustrira patnje s kojima su se Pavao i njegovi drugovi suočili prije dolaska u Solun, kao što je spomenuto u 1. Solunjanima 2,2.
1. Korinćanima 2,4: "Moja poruka i moje propovijedanje nisu se sastojali od uvjerljivih riječi mudrosti, već od demonstracije snage Duha" - Ovaj stih odražava Pavlov pristup propovijedanju, slično onome što opisuje u 1. Solunjanima 2,3-5.
Galaćanima 1:10: "Tražim li sada odobrenje ljudi ili Boga? Ili pokušavam zadovoljiti muškarce? Kad bih i dalje pokušavao ugoditi ljudima, ne bih bio Kristov sluga." - Pavao izražava sličan osjećaj u 1. Solunjanima 2,4, naglašavajući da nastoji ugoditi Bogu, a ne ljudima.
Filipljanima 2:16: "Čvrsto držeći riječ života. Tako ću na Kristov dan biti ponosan što nisam beskorisno trčao i trudio se." - Ovaj stih odjekuje Pavlovim osjećajima u 1. Solunjanima 2,19-20, gdje on izražava svoj ponos na Solunjane.
2. Korinćanima 12:14: "Sada sam spreman posjetiti vas po treći put i neću vam biti na teretu, jer ono što tražim nije vaš posjed, nego vi sami. Nadalje, djeca ne bi trebala gomilati dobra svojim roditeljima, nego roditelji svojoj djeci." - Ovaj stih odražava Pavlov očinski stav prema crkvama, sličan onome što izražava u 1. Solunjanima 2:11-12.
FAQ:
Kako je Pavao pokazao svoju ljubav prema Solunjanima?
Nježno se brinuo za njih, kao što se majka brine za svoju djecu, dijeleći ne samo evanđelje nego i vlastiti život. (1. Solunjanima 2,7-8)
Kako Pavao opisuje svoje propovijedanje u Solunu?
Propovijedao je bez prijevare, nečistoće ili namjere da prevari, nastojeći ugoditi Bogu, a ne ljudima. (1. Solunjanima 2,3-4)
Kako su Solunjani primili Božju Riječ?
Prihvatili su je ne kao riječ ljudsku, nego kao riječ Božju, koja djeluje u onima koji vjeruju. (1. Solunjanima 2,13)
Zašto Pavao spominje progon Solunjana?
Trpjeli su progon poput kršćana u Judeji, pokazujući svoju vjernost evanđelju. (1. Solunjanima 2,14)
Što je bila Pavlova želja kada je pisao crkvi?
Čeznuo je ponovno ih vidjeti, jer ih je smatrao svojom radošću i krunom pred Gospodinom. (1. Solunjanima 2,17-20)
