Knjiga o Jobu, 14
1. Èovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
1. Homo natus de muliere, brevi vivens tempore, commotione satiatur.
2. K'o cvijet je nikao i vene veæ, poput sjene bježi ne zastajuæ'.
2. Qui quasi flos egreditur et arescit et fugit velut umbra et non permanet.
3. Na takva, zar, ti oèi otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
3. Et dignum ducis super huiuscemodi aperire oculos tuos et adducere eum tecum in iudicium?
4. Tko æe èisto izvuæ' iz neèista? Nitko!
4. Quis potest facere mundum de immundo? Ne unus quidem!
5. Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
5. Si statuti dies hominis sunt, et numerus mensium eius apud te est, et constituti sunt termini eius, quos non praeteribit,
6. skini s njega pogled da poèinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
6. averte oculos tuos ab eo, ut quiescat, donec solvat, sicut mercennarius, dies suos.
7. TÓa ni drvu nije nada sva propala, posjeèeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
7. Nam lignum habet spem; si praecisum fuerit, rursum virescet, et rami eius non deficient.
8. Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
8. Si senuerit in terra radix eius, et in pulvere emortuus fuerit truncus illius,
9. oæutjevši vodu, ono æe propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
9. ad odorem aquae germinabit et faciet comam quasi novellae.
10. Al' kad èovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
10. Homo vero cum mortuus fuerit et debilitatur, exspirat homo et, ubi, quaeso, est?
11. Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
11. Recedent aquae de mari, et fluvius vacuefactus arescet;
12. al' èovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neæe se podiæi, od sna se svojega probuditi neæe.
12. sic homo, cum dormierit, non resurget: donec atteratur caelum, non evigilabit nec consurget de somno suo.
13. O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad æeš me se spomenuti,
13. Quis mihi hoc tribuat, ut in inferno seponas me et abscondas me, donec pertranseat furor tuus, et constituas mihi tempus, in quo recorderis mei?
14. - jer, kad umre èovjek, zar uskrsnut' može? - èekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
14. Putasne mortuus homo rursum vivat? Cunctis diebus, quibus nunc milito, exspectarem, donec veniat immutatio mea.
15. Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
15. Vocares me, et ego responderem tibi; opus manuum tuarum requireres.
16. A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha neæeš oprostiti,
16. Tu quidem nunc gressus meos dinumerares, sed parceres peccatis meis.
17. u vreæi si prijestup moj zapeèatio i krivicu moju svu si zapisao.
17. Signares quasi in sacculo delicta mea, sed dealbares iniquitatem meam.
18. Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
18. Mons cadens decidit, et saxum transfertur de loco suo;
19. k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u èovjeku.
19. lapides excavant aquae, et alluvione terra inundatur: et spem hominis perdes.
20. Oborio si ga - on ode za svagda, nagrðena lica, otjeran, odbaèen.
20. Praevales adversus eum, et in perpetuum transiet; immutas faciem eius et emittis eum.
21. Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
21. Sive nobiles fuerint filii eius, non novit; sive ignobiles, non intellegit.
22. On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."
22. Attamen caro eius, dum vivet, dolet, et anima illius super semetipso luget”.
