1. nam ipsi scitis fratres introitum nostrum ad vos quia non inanis fuit
2. sed ante passi et contumeliis affecti sicut scitis in Philippis fiduciam habuimus in Deo nostro loqui ad vos evangelium Dei in multa sollicitudine
3. exhortatio enim nostra non de errore neque de inmunditia neque in dolo
4. sed sicut probati sumus a Deo ut crederetur nobis evangelium ita loquimur non quasi hominibus placentes sed Deo qui probat corda nostra
5. neque enim aliquando fuimus in sermone adulationis sicut scitis neque in occasione avaritiæ Deus testis est
6. nec quærentes ab hominibus gloriam neque a vobis neque ab aliis
7. cum possimus oneri esse ut Christi apostoli sed facti sumus lenes in medio vestrum tamquam si nutrix foveat filios suos
8. ita desiderantes vos cupide volebamus tradere vobis non solum evangelium Dei sed etiam animas nostras quoniam carissimi nobis facti estis
9. memores enim estis fratres laborem nostrum et fatigationem nocte et die operantes ne quem vestrum gravaremus prædicavimus in vobis evangelium Dei
10. vos testes estis et Deus quam sancte et juste et sine querella vobis qui credidistis fuimus
11. sicut scitis qualiter unumquemque vestrum tamquam pater filios suos
12. deprecantes vos et consolantes testificati sumus ut ambularetis digne Deo qui vocavit vos in suum regnum et gloriam
13. ideo et nos gratias agimus Deo sine intermissione quoniam cum accepissetis a nobis verbum auditus Dei accepistis non ut verbum hominum sed sicut est vere verbum Dei qui operatur in vobis qui credidistis
14. vos enim imitatores facti estis fratres ecclesiarum Dei quæ sunt in Judæa in Christo Jesu quia eadem passi estis et vos a contribulibus vestris sicut et ipsi a Judæis
15. qui et Dominum occiderunt Jesum et prophetas et nos persecuti sunt et Deo non placent et omnibus hominibus adversantur
16. prohibentes nos gentibus loqui ut salvæ fiant ut impleant peccata sua semper prævenit autem ira Dei super illos usque in finem
17. nos autem fratres desolati a vobis ad tempus horæ aspectu non corde abundantius festinavimus faciem vestram videre cum multo desiderio
18. quoniam voluimus venire ad vos ego quidem Paulus et semel et iterum et inpedivit nos Satanas
19. quæ est enim nostra spes aut gaudium aut corona gloriæ nonne vos ante Dominum nostrum Jesum estis in adventu ejus
20. vos enim estis gloria nostra et gaudium
Fusnote:
2:1-2 - Pavao ponovno potvrđuje da njegovo propovijedanje nije bilo uzaludno, unatoč poteškoćama s kojima se suočavao. On podsjeća Solunjane da su se suočili s protivljenjem, ali su hrabro navaljivali naviještati evanđelje (vidi također 2. Korinćanima 4,8-10 i Filipljanima 1,28).
2:3-4 - Pavao izjavljuje da njegova poruka nije bila nečista ili prijevarna, već da je bila iskrena pred Bogom. Autentičnost propovjednika ključna je da bi se riječ prihvatila s povjerenjem (vidi također 2. Korinćanima 2,17 i 1. Korinćanima 4,2).
2:7-8 - Pavao uspoređuje svoj pristup s pristupom majke koja se brine za svoju djecu, dajući primjer službe koja se temelji na ljubavi i brizi. Ovo osnažuje ideju osobnog i intimnog odnosa u naviještanju evanđelja (vidi također 2. Korinćanima 12,14-15 i 1. Petrovu 5,2-3).
2:9-12 - Pavao se prisjeća svog napornog rada propovijedanja evanđelja i uzornog života kako bi bio uzor Solunjanima. Integritet i uzoran život ključni su za učinkovito vodstvo (vidi također 2. Korinćanima 6:3-10 i Filipljanima 3:17).
02:13 - Pavao zahvaljuje Bogu za primanje riječi, koja nije prihvaćena kao ljudska, nego kao Božja riječ. Ovo naglašava važnost slušanja evanđelja s vjerom i poštovanjem (vidi također 1. Korinćanima 2:13 i Hebrejima 4:12).
Stihovi vezani uz Epistula I ad Thessalonicenses, 2:
Prva poslanica Solunjanima, 2. poglavlje, govori o Pavlovoj službi u Solunu. Koje su karakteristike obilježile vaše propovijedanje evanđelja? Ovaj osobni tekst podsjeća na Pavlov naporan rad, poštenje i očinsku brigu. Apostol ističe čistoću svojih motiva, njegovu dobrotu i požrtvovnu ljubav prema Crkvi. Poglavlje se bavi temama kao što su autentičnost u službi, progonstvo i transformativna snaga Riječi Božje. Razmotrite s nama pet biblijskih odlomaka koji su u korelaciji sa službenim načelima ovog otkrivajućeg poglavlja.
Djela 16:22-24: "Mnoštvo se diglo protiv Pavla i Sile, a suci su naredili da im se skine odjeća i izbiče. Nakon žestokog bičevanja bačeni su u tamnicu. Tamničaru je naređeno da ih pažljivo promatra. Primivši te naredbe, baci ih u unutarnji zatvor i priveza im noge za klade." - Ovaj odlomak ilustrira patnje s kojima su se Pavao i njegovi drugovi suočili prije dolaska u Solun, kao što je spomenuto u 1. Solunjanima 2,2.
1. Korinćanima 2,4: "Moja poruka i moje propovijedanje nisu se sastojali od uvjerljivih riječi mudrosti, već od demonstracije snage Duha" - Ovaj stih odražava Pavlov pristup propovijedanju, slično onome što opisuje u 1. Solunjanima 2,3-5.
Galaćanima 1:10: "Tražim li sada odobrenje ljudi ili Boga? Ili pokušavam zadovoljiti muškarce? Kad bih i dalje pokušavao ugoditi ljudima, ne bih bio Kristov sluga." - Pavao izražava sličan osjećaj u 1. Solunjanima 2,4, naglašavajući da nastoji ugoditi Bogu, a ne ljudima.
Filipljanima 2:16: "Čvrsto držeći riječ života. Tako ću na Kristov dan biti ponosan što nisam beskorisno trčao i trudio se." - Ovaj stih odjekuje Pavlovim osjećajima u 1. Solunjanima 2,19-20, gdje on izražava svoj ponos na Solunjane.
2. Korinćanima 12:14: "Sada sam spreman posjetiti vas po treći put i neću vam biti na teretu, jer ono što tražim nije vaš posjed, nego vi sami. Nadalje, djeca ne bi trebala gomilati dobra svojim roditeljima, nego roditelji svojoj djeci." - Ovaj stih odražava Pavlov očinski stav prema crkvama, sličan onome što izražava u 1. Solunjanima 2:11-12.
FAQ:
Kako je Pavao pokazao svoju ljubav prema Solunjanima?
Nježno se brinuo za njih, kao što se majka brine za svoju djecu, dijeleći ne samo evanđelje nego i vlastiti život. (1. Solunjanima 2,7-8)
Kako Pavao opisuje svoje propovijedanje u Solunu?
Propovijedao je bez prijevare, nečistoće ili namjere da prevari, nastojeći ugoditi Bogu, a ne ljudima. (1. Solunjanima 2,3-4)
Kako su Solunjani primili Božju Riječ?
Prihvatili su je ne kao riječ ljudsku, nego kao riječ Božju, koja djeluje u onima koji vjeruju. (1. Solunjanima 2,13)
Zašto Pavao spominje progon Solunjana?
Trpjeli su progon poput kršćana u Judeji, pokazujući svoju vjernost evanđelju. (1. Solunjanima 2,14)
Što je bila Pavlova želja kada je pisao crkvi?
Čeznuo je ponovno ih vidjeti, jer ih je smatrao svojom radošću i krunom pred Gospodinom. (1. Solunjanima 2,17-20)
