Izaija, 18
1. Jao zemlji krilatih kukaca s one strane rijeka kuških,
1. Vae terrae alarum strepitantium, quae est trans flumina Aethiopiae!
2. tebi koja šalješ morem glasnike i vodom u èamcima rogoznim. Idite, brze skoroteèe, k narodu stasitu, tamnoputu, k narodu kog se boje odvajkada, narodu žilavu, zavojevaèu, èija je zemlja rijekama izbrazdana.
2. Quae mittit in mari legatos et in vasis papyri super aquas: “Ite, nuntii veloces, ad gentem proceram et lucidam, ad populum terribilem, prope et procul, gentem robustam et conculcantem, cuius flumina scindunt terram”.
3. Svi stanovnici kruga zemaljskoga, i vi, žitelji zemlje, kad se zastava na brdu digne, gledajte; kad rog zatrubi, slušajte.
3. Omnes habitatores orbis et in terra commorantes, cum elevatum fuerit signum in montibus, videbitis et, cum clanguerit tuba, audietis.
4. Jer ovako mi govori Jahve: "Mirno æu gledati s mjesta svojega, k'o prozirna žega podnevna, k'o rosan oblak za vruæine žetvene.
4. Quia haec dixit Dominus ad me: “Quiescam et considerabo in loco meo, sicut calor torrens orta iam luce et sicut nubes roris in aestu messis”.
5. Prije berbe, kad loza ocvate i cvijet u grozdove dozri, nožima æe posjeæi mladice, povezati, ukloniti grane.
5. Etenim ante vindemiam, cum consummatus fuerit flos, et uva germinans maturescens erit, praecidet ramusculos falcibus et propagines abscindet et proiciet;
6. Svi æe biti ostavljeni grabljivicama gorskim i zvijerima zemaljskim. Grabljivice æe na njima ljetovati, zvijeri zemaljske zimovati."
6. et relinquentur simul avibus montium et bestiis terrae; et aestate erunt super ea volucres, et omnes bestiae terrae super illa hiemabunt.
7. U ono æe vrijeme narod stasit i tamnoputan, narod kojega se boje odvajkada, narod žilav i zavojevaèki, èija je zemlja izbrazdana rijekama, donositi darove Jahvi nad Vojskama, k mjestu imena Jahve nad Vojskama - na goru Sion.
7. In tempore illo deferetur munus Domino exercituum a populo procero et lucido, a populo terribili, prope et procul, a gente robusta et conculcante, cuius terram flumina scindunt, ad locum nominis Domini exercituum, montem Sion.
