Jona, 1
1. Rijeè Jahvina doðe Joni, sinu Amitajevu:
2. "Ustani," reèe mu, "idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloæa njihova popela do mene."
3. A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siðe u Jafu i naðe laðu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve.
4. Ali Jahve podiže na moru silan vjetar i nastade nevrijeme veliko na moru te mišljahu da æe se laða razbiti.
5. Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz laðe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno laðe, legao i zaspao tvrdim snom.
6. Zapovjednik laðe pristupi mu i reèe: "Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda æe nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo."
7. Potom rekoše jedni drugima: "Hajde da bacimo ždrijeb da vidimo od koga nam doðe ovo zlo." Baciše ždrijeb i pade ždrijeb na Jonu.
8. Oni mu onda rekoše: "Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snaðe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?"
9. On im odgovori: "Ja sam Hebrej, i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju."
10. Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: "Što si to uèinio!" Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve - sam im je to pripovjedio.
11. Oni ga zapitaše: "Što da uèinimo s tobom da nam se more smiri?" Jer se more sve bješnje dizalo.
12. On im odgovori: "Uzmite me i bacite u more, pa æe vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme."
13. Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih.
14. Tad zazvaše Jahvu i rekoše: "Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga èovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: èiniš kako ti je milo."
15. I uzevši Jonu, baciše ga u more - i more presta bjesnjeti.
16. Tada velik strah Jahvin obuze ljude te prinesoše žrtvu Jahvi i uèiniše zavjete.