Biblija u jednoj godini.

Na 311. dan plana pratimo postignuća i izazove Makabejaca u 2. Makabejcima 14, dok Mudrost 17-18 nudi razmišljanja o pravdi i vjernosti. Izreke 25:18-20 pružaju praktične savjete o razboritosti i ponašanju, povezujući povijest s praktičnom, svakodnevnom mudrošću.

1. Poslije tri godine saznali su Juda i njegovi ljudi da je Seleukov sin Demetrije s jakom vojskom i brodovljem doplovio u luku Tripolis,

2. zavladao zemljom i pogubio Antioha i njegova skrbnika Liziju.

3. Neki Alkim, koji je prije bio veliki sveæenik a poslije se u vrijeme pobune svojevoljno okaljao, videæi da se nikako ne može održati i da mu je posve onemoguæen pristup k svetom žrtveniku,

4. poðe godine sto pedeset i prve kralju Demetriju i donese mu zlatnu krunu i palmu, i k tome maslinove granèice koje se obièavaju prikazivati u Hramu. Inaèe tog dana nije uèinio ništa više.

5. Ali kad ga je potom Demetrije pozvao u vijeæe i upitao kakvo je raspoloženje i koje su nakane Židova, on iskoristi tu priliku za svoje lude namjere i odgovori:

6. "Židovi koji se zovu Hasideji, a kojima je na èelu Juda Makabej, vode neprestano ratove i dižu bune te ne daju da se kraljevstvo naužije blagostanja.

7. Zato sam ja, lišen pradjedovske èasti, to jest velikog sveæeništva, došao ovamo,

8. jer su mi na srcu u prvom redu kraljevska prava, a u drugom naši sugraðani, jer zbog nepromišljenosti spomenutih ljudi sav naš narod trpi nemalu štetu.

9. Kad sve to potanko saznaš, o kralju, po svojoj blagoj èovjekoljubivosti koju gojiš prema svima, udostoj se pobrinuti za dobro naše zemlje i našega naroda, kojemu prijeti pogibao sa svih strana.

10. Jer dok Juda živi, ne može država uživati mira."

11. Èim je to izgovorio, ostali kraljevi prijatelji, neprijateljski raspoloženi prema Judi, još veæma uzeše podjarivati Demetrija.

12. On odmah dozva Nikanora, koji je zapovijedao odredom slonova, te ga imenova upraviteljem Judeje i posla ga

13. s nalogom da Judu pogubi a njegove ljude rastjera te da Alkima postavi za velikog sveæenika velièanstvenog Svetišta.

14. Oni pogani koji bijahu pred Judom iz Judeje pobjegli pridružiše se hrpimice Nikanoru, jer su mislili da æe se nezgode i nesreæe Židova okrenuti u njihovu korist.

15. Kad su Židovi èuli za Nikanorov dolazak i za navalu pogana, posuli su se prašinom i stali se moliti Onome koji je dovijeka uspostavio svoj narod i koji se uvijek vidljivim znakovima zauzima za svoju Baštinu.

16. Na nalog svog zapovjednika odmah krenuše odande i sukobiše se s njima kod mjesta Desaua.

17. Judin brat Šimun uhvati se s Nikanorom, ali, iznenaðen neoèekivanim dolaskom protivnièkih èeta, pretrpje malen neuspjeh.

18. Ipak se Nikanor bojao da odluèi krvlju, jer je èuo o junaštvu Jude i njegovih, o njihovoj neustrašivosti u bojevima za domovinu.

19. Zato je poslao Posidonija, Teodota i Natatiju da Židovima predlože i prihvate mirovne ponude.

20. Ispitavši dublje te prijedloge, zapovjednik ih priopæi svojim vojnicima; pokazalo se da su jednodušni i da pristaju na nagodbu.

21. Uglavili su dan kada æe se zapovjednici sastati na istom mjestu. Tada su sa svake strane došla po jedna bojna kola te su postavili poèasne stolice.

22. Juda je na prikladnim mjestima razmjestio naoružane ljude spremne ako bi neprijatelji iznenada što vjerolomno pokušali. Lijepo su se sporazumjeli.

23. Nikanor se zadržao u Jeruzalemu, ne èineæi ništa nepravedno. Štoviše, otpustio je ljude koji se bijahu okupili oko njega.

24. Judu je neprestano imao uza se, jer je u srcu osjeæao sklonost prema tom èovjeku.

25. Nagovorio ga da se oženi i da ima djecu. Juda se oženio, živio u blagostanju i nauživao se života.

26. Kad je Alkim vidio njihovu meðusobnu sklonost i shvatio da su sklopili ugovor, otišao je Demetriju i rekao mu da Nikanor ima izdajnièke namjere, jer je Judu, protivnika njegova kraljevstva, imenovao nasljednikom.

27. Nato se kralj razgnjevi: razjaren klevetama tog nitkova, napisa Nikanoru pismo i poruèi mu da zbog nagodbe veoma negoduje; i zapovjedi mu da mu odmah u Antiohiju pošalje Makabeja okovana.

28. Kad je to stiglo Nikanoru, zbunio se, jer mu bijaše teško da pogazi nagodbu s èovjekom koji nije ništa kriv.

29. Ali kako nije bilo moguæe usprotiviti se kralju, vrebao je prigodu da taj nalog izvrši lukavštinom.

30. Makabej je ipak zamijetio da se Nikanor hladnije vlada prema njemu i da ga susreæe grublje nego što je obièavao te nasluti da ta hladnoæa nije dobar znak. Zato skupi oko sebe mnogo svojih pristalica i stade izbjegavati Nikanora.

31. A ovaj, videæi kako ga je èovjek vješto nadmudrio, poðe u uzvišeni i sveti Hram upravo kad su sveæenici prinosili obredne žrtve i zapovjedi da mu predaju tog èovjeka.

32. Kako su mu oni pod zakletvom izjavljivali da ne znaju gdje je èovjek koga traži,

33. on podiže desnicu prema Hramu i zakle se ovako: "Ako mi ne predate Judu svezana lancima, sravnit æu to Božje svetište sa zemljom, raskopat æu žrtvenik te æu na istome mjestu podiæi divan hram Dionizu."

34. Rekavši to, ode. Tada sveæenici podigoše ruke prema nebu i zazvaše Onoga koji je uvijek branio naš narod:

35. "O ti Gospodaru komu ništa ne treba, tebi se svidjelo da se Hram u kojem prebivaš nalazi meðu nama.

36. Zato sad, sveti Gospodaru svake svetosti, saèuvaj dovijeka neoskvrnjen ovaj Dom koji je nedavno oèišæen."

37. Uto Nikanoru optužiše Razisa, jednog od jeruzalemskih starješina, èovjeka koji je ljubio svoje sugraðane i bio na vrlo dobru glasu, pa su ga zbog njegove dobrote nazivali ocem Židova.

38. On je veæ u prvim vremenima pobune bio okrivljen zbog židovstva te se tijelom i dušom najpostojanije izložio za židovstvo.

39. Stoga je Nikanor, da pokaže svoju otvorenu nesklonost prema Židovima, poslao preko pet stotina vojnika da ga uhvate,

40. jer nije sumnjao da æe nestanak tog èovjeka za Židove znaèiti težak udarac.

41. Kad je, dakle, rulja veæ gotovo osvojila kulu i jurišala na ulazna vrata, kad je veæ bio izdan nalog da se podmetne vatra i vrata zapale, Razis se, opkoljen odasvud, baci na vlastiti maè.

42. Radije je htio èasno poginuti nego dopasti u bezbožnièke ruke da podnosi uvrede nedostojne njegove plemenitosti.

43. Ali kako se u bojnoj žurbi nije smrtno pogodio, a rulja na vrata prodirala unutra, odvažno otrèa na zid te se junaèki strmoglavi na rulju.

44. Kako su se svi odmah razmakli, pade usred praznine.

45. Još dišuæi, ponesen gnjevom, ustade sav obliven krvlju i unatoè teškim ranama potrèa kroz rulju te stade na strmu peæinu.

46. Veæ posve bez krvi, istrže sebi utrobu uhvativši je objema rukama te je baci na rulju, moleæi Gospodara života i duha da mu je jednom opet vrati. Tako je preminuo.

Poglavlje 17

1. Veliki su i nedokuèivi sudovi tvoji, zato lutaju duše nepouèljive.

2. Dok su mislili bezbožnici da imaju u vlasti sveti narod tvoj, postadoše sužnji tmine u okovima duge noæi, zatvoreni pod svojim krovovima, prognanici vjeène providnosti.

3. Mišljahu da æe im se tajni grijesi skriti, pokriveni tamnim velom zaborava, a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama.

4. Ni skrovište u koje se povukoše nije ih saèuvalo od straha, nego se oko njih razlijegao grozan jek, ukazivahu im se kobne utvare, mraènih lica.

5. I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti, niti su sjajne plamene zvijezde mogle osvijetliti tu strašnu noæ.

6. Jedino im se ukazivaše neka lomaèa, sama od sebe upaljena, puna užasa; i kad bi ta prikaza išèezla, oni je, izvan sebe od straha, držahu strašnijom nego što bijaše.

7. Nemoæna bijahu njihova umijeæa èarobnjaèka i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu.

8. Jer oni koji prije obeæavahu kako æe istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga.

9. Kad ih i nije ništa strahovito plašilo, bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija. Ginuli su od straha, ne usuðujuæi se pogledati ni u zrak kojem se ne može umaknuti.

10. Jer zloæa je strašljivaca: vlastitim se svjedoèanstvom osuðuje i uvijek zlo uveæava kad je stane savjest tištiti.

11. Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala što ih razum daje:

12. što se manje èovjek u sebi na njih oslanja, to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji.

13. I tako oni, one noæi zaista nemoæne izišle iz dubina Podzemlja nemoænog, usnuli istim snom,

14. bijahu progonjeni strašnim sablastima ili su smalaksali obamrle duše, jer ih napade iznenadan i neoèekivan strah.

15. I tako svaki, pavši gdje se našao, osta zatoèen u tamnici bez prijevornica:

16. i oraè i pastir i radnik koji se samotan muèi zaskoèeni zapadoše u neminovnu nevolju, svi bijahu okovani jednim lancem tame.

17. I šumni vjetar, i milopojni ptièji glas meðu lisnim granama, i odmjeren huk vode što silovito protjeèe; i divlja buka peæina što se ruše,

18. i nevidljiva trka životinja što skaèu, i urlik ljutih divljih zvijeri, i jeka što se odbija od gorskih dolova - sve ih ispunjaše užasom.

19. A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti i prepuštao se nesmetano svojim djelima.

20. Jedino se nad njima raskrilila teška noæ, slika mraka koji æe ih primiti; ali teži od same tame bijahu oni - teret sami sebi.

Poglavlje 18

1. A svetima tvojim svijetlila je svjetlost najveæa, i Egipæani, slušajuæi njihov glas a ne videæi im oblièja, nazivahu ih blaženima jer nisu nevolju trpjeli;

2. i zahvaljivahu im što se ne osveæuju za nanesene nepravde i moljahu ih da im oproste neprijateljstvo.

3. A Izraelcima si dao ognjen stup da im bude voðom na stazama neznanim, blago sunce na njihovu èasnom putovanju.

4. Zaslužili su Egipæani da svjetlost izgube i da ih tama zasužnji, jer u zatvoru držahu djecu tvoju po kojoj se svijetu imala podariti nepropadljiva svjetlost Zakona.

5. I jer odluèiše pogubiti djecu svetaca, a jedno se od izložene djece spasilo, ti im za kaznu oduze mnoštvo djece i sve ih pogubi u silnoj vodi.

6. A noæ ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje.

7. Tako je tvoj narod oèekivao spas pravednika i propast neprijatelja.

8. Jer èime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.

9. Tada su pobožna djeca pravednika žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.

10. A u odjek im doðoše neskladni povici neprijatelja, tužan jauk za djecom oplakivanom.

11. Jednaka kazna stiže i roba i gospodara, isto je trpio i puèanin i kralj.

12. A svi su zajedno imali nebrojene mrtvace pogoðene istom smræu. I živih bijaše premalo da pokapaju mrtve, jer im za tren poginu najodlièniji porod.

13. I oni koji, zbog svojih èarolija, ni u što nisu vjerovali, kad im izginuše prvenci njihovi, moradoše priznati da je narod izraelski - sin Božji.

14. Dok je mirna tišina svime vladala i noæ brzim tijekom stigla do sredine puta svog,

15. jurnula je tvoja svemoguæa rijeè s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane. Kao oštar maè nosila je tvoju neopozivu zapovijed.

16. Zaustavi se i sve ispuni smræu: doticala se neba, stajala na zemlji.

17. Tada Egipæane iznenada uplašiše prikaze jezivih snova, napade ih neoèekivan strah.

18. Padahu polumrtvi, jedan ovdje, drugi ondje, kazujuæi zašto umiru.

19. Jer su im sni, što ih smutiše, to unaprijed najavili, da ne bi poginuli ne znajuæi uzroka s kojeg ih je stiglo zlo.

20. Ali se napast smrtna dotakla i pravednika i mnoštvo ih je u pustinji pomrlo. Ali srdžba nije dugo trajala.

21. Jer se brzo za njih zauzeo èovjek besprijekoran: naoružan oružjem službe svoje - molitvom i pomirbenim kadom - opro se srdžbi i dokrajèio nevolju, pokazavši da je sluga tvoj.

22. On gnjevu nije odolio ni snagom tjelesnom ni silom oružja nego je rijeèju svojom pokorio zatornika spomenuv otaèke prisege i zavjete.

23. Mrtvi veæ ležahu jedan preko drugoga, a on stade sred njih i jarost suzbi, presijeèe joj put ka živima.

24. Na njegovoj dugoj halji bijaše èitav svemir i u èetiri reda dragulja slavna imena otaca, a na vijencu oko glave tvoje velièanstvo.

25. Pred tim uzmaknu zatornik, predade se: samo je malo okušao srdžbu tvoju - i bijaše mu dosta.

18. Èovjek koji svjedoèi lažno na bližnjega svoga on je kao bojni malj i maè i oštra strijela.

19. Uzdanje u bezbožnika na dan nevolje - krnjav je zub i noga klecava.

20. Kao onaj koji skida haljinu u zimski dan ili ocat lije na ranu, takav je onaj tko pjeva pjesmu turobnu srcu.