Tužaljke, 1
1. Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoæ naroda puna; postade kao udovica, nekoæ velika meðu narodima. Vladarica nad pokrajinama, na tlaku sad ide.
2. Noæi provodi gorko plaèuæi, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji.
3. Izagnan je Juda, u nevolji je i u progonstvu teškom. Sad živi meðu poganima, ne nalazi poèinka. Svi ga gonitelji sustižu u tjesnacima.
4. Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva su vrata razvaljena, sveæenici uzdišu, ucviljene su djevice njegove, a on je pun gorèine.
5. Tlaèitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju: Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. Djeca mu otišla u izgnanstvo pred tlaèiteljem.
6. Povukla se od Kæeri sionske sva slava njezina. Knezovi joj postadoše k'o ovnovi koji paše ne nalaze; nemoæni vrludaju ispred gonièa.
7. Jeruzalem se spominje danÄa bijede i lutanja, kad mu narod dušmanu u ruke pade a nitko mu pomoæi ne pruži. Tlaèitelji ga gledahu smijuæi se njegovoj propasti.
8. Teško sagriješi Jeruzalem, postade kao neèistoæa ženina. Svi što ga štovahu, sada ga preziru: jer vidješe golotinju njegovu. On samo plaèe i natrag se okreæe.
9. Skuti su mu uprljani, nije ni sanjao što ga èeka. Duboko je pao, a nikog da ga tješi. "Pogledaj, Jahve, moju nevolju: jer neprijatelj likuje."
10. Neprijatelj poseže rukom za svim dragocjenostima njegovim. Gledao je gdje pogani provaljuju u njegovo Svetište, oni kojima si zabranio i pristup u svoj zbor.
11. Sav narod njegov jeca, tražeæi kruha; svi daju dragulje za hranu da bi ponovo živnuli. Evo, Jahve, pogledaj kako sam prezren.
12. Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogoðen, kojom me Jahve udari u dan žestokog gnjeva svoga!
13. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje. Pred noge mrežu mi razape i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena.
14. Natovario me mojim grijesima, rukom ih svojom pritegnuo; na vrat mi ih navalio, snagu mi oduzeo. Predao me Gospod u ruke njihove, ne mogu se uspraviti.
15. Sve junake iz moje sredine Gospod odbaci: digao je zbor protiv mene da uništi uzdanicu moju. U tijesku izgazi Gospod mene, djevicu, kæerku Judinu.
16. Zato moram plakati, oèi mi suze liju, jer daleko je od mene moj tješitelj da mi duh povrati. Sinovi su moji poraženi, odveæ silan bijaše neprijatelj.
17. Sion pruža ruke: nema mu tješitelja. Jahve je protiv Jakova sa svih strana pozvao tlaèitelje; i tako Jeruzalem postade meðu njima strašilo.
18. Jahve, on je pravedan; jer rijeèi se njegovoj protivih. Oh, èujte, narodi svi, gledajte moju bol: djevice moje, moji mladiæi, svi odoše u izgnanstvo!
19. Pozvah sve ljubavnike svoje, ali me oni prevariše. Moji sveæenici i starješine pogiboše u gradu tražeæi hrane da bi ponovo živnuli.
20. Pogledaj, Jahve, u kakvoj sam tjeskobi, moja utroba strepi, srce mi se u grudima grèi jer bijah opako prkosan! Vani maè pokosi moje sinove, a unutra - smrt.
21. Èuj kako stenjem: nema mi tješitelja! Svi neprijatelji èuju za moju nesreæu i likuju što si to uèinio! Daj da doðe dan što si ga objavio, da njima bude kao meni.
22. Neka se pokaže sva njina zloæa pred licem tvojim, a onda postupaj s njima kao što si sa mnom postupio za sve grijehe moje! Jer samo uzdišem, a srce moje tuguje.