Biblija u jednoj godini.

Na 341. dan pratimo Pavla kako završava svoju službu u Djelima apostolskim 20, jačajući vjeru crkve. U 2. Korinćanima 3-5 razmišljamo o snazi ​​novog saveza i preobrazbi Duhom, dok nas Mudre izreke 28:25-28 uče o poniznosti, velikodušnosti i pravdi u našem kršćanskom hodu.

1. Kad se sleže metež, posla Pavao po uèenike, ohrabri ih, pozdravi i otputova u Makedoniju.

2. Prešavši one krajeve, hrabreæi braæu besjedom mnogom, doðe u Grèku

3. i provede ondje tri mjeseca. Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluèi vratiti se preko Makedonije.

4. Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, Timotej i Azijci Tihik i Trofim.

5. Oni odoše prije te nas doèekaše u Troadi.

6. Mi pak nakon dana Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana doðosmo k njima u Troadu gdje proboravismo sedam dana.

7. U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoæi.

8. U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka.

9. Na prozoru je sjedio neki mladiæ imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s treæeg kata dolje. Digoše ga mrtva.

10. Pavao siðe, nadnese se nad djeèaka, obujmi ga i reèe: "Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!"

11. Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova.

12. Mladiæa odvedoše živa, neizmjerno utješeni.

13. Mi pak poðosmo naprijed laðom: otplovismo u As. Odande smo imali povesti Pavla - tako je odredio kad se spremao poæi pješice.

14. Kad nam se u Asu pridruži, uzesmo ga i stigosmo u Mitilenu.

15. Odande odjedrismo sutradan i stigosmo nadomak Hija, prekosutra krenusmo u Sam, a iduæeg dana stigosmo u Milet.

16. Jer Pavao je odluèio mimoiæi Efez da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu.

17. Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve.

18. Kad stigoše, reèe im: "Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao meðu vama:

19. služio sam Gospodinu sa svom poniznošæu u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih;

20. ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i nauèiti vas - javno i po kuæama;

21. upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa."

22. "A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što æe me u njemu zadesiti, ne znam,

23. osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamèi da me èekaju okovi i nevolje.

24. Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedoèiti za evanðelje milosti Božje."

25. "I sad, evo, znam: neæete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih proðoh propovijedajuæi Kraljevstvo.

26. Zato vam u ovaj dan današnji jamèim: èist sam od krvi sviju

27. jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega."

28. "Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steèe krvlju svojom."

29. "Ja znam da æe nakon mog odlaska meðu vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada,

30. a izmeðu vas æe samih ustati ljudi koji æe iskrivljavati nauk da bi odvukli uèenike za sobom.

31. Zato bdijte imajuæi na pameti da sam tri godine bez prestanka noæu i danju suze lijevajuæi urazumljivao svakoga od vas."

32. "I sada vas povjeravam Bogu i Rijeèi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu meðu svima posveæenima."

33. "Ni za èijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio.

34. Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke.

35. U svemu vam pokazah: tako se trudeæi treba se zauzimati za nemoæne i na pameti imati rijeèi Gospodina Isusa jer on reèe: 'Blaženije je davati nego primati.'"

36. Kada to doreèe, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli.

37. Tad svi briznuše u velik plaè, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati,

38. ražalošæeni nadasve rijeèju koju im reèe: da više neæe vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na laðu.

Poglavlje 3

1. Poèinjemo li opet sami sebe preporuèivati? Ili trebamo li, kao neki, preporuèna pisma na vas ili od vas?

2. Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i èitaju svi ljudi.

3. Vi ste, oèito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na ploèama kamenim, nego na ploèama od mesa, u srcima.

4. Takvo pouzdanje imamo po Kristu u Boga.

5. Ne kao da smo sami sobom, kao od sebe, sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga.

6. On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.

7. Pa ako je smrtonosna služba, slovima uklesana u kamenju, bila tako slavna da sinovi Izraelovi nisu mogli pogledati u lice Mojsijevo zbog prolazne slave lica njegova,

8. koliko li æe slavnija biti služba Duha.

9. Jer ako je služba osude bila slavna, mnogo je slavnija služba pravednosti.

10. I zbilja, nije ni bilo proslavljeno ono što je u toj mjeri proslavljeno, ako se usporedi s uzvišenijom slavom.

11. Jer ako je ono prolazno bilo slavno, mnogo je slavnije ovo što ostaje.

12. Imajuæi dakle takvo pouzdanje, nastupamo sa svom otvorenošæu,

13. a ne kao Mojsije koji je stavljao prijevjes na lice da sinovi Izraelovi ne vide svršetak prolaznoga.

14. Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes èitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao.

15. Naprotiv, kad god se èita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo.

16. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut æe se prijevjes.

17. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.

18. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu.

Poglavlje 4

1. Zato, buduæi da po milosrðu imamo ovu službu, ne malakšemo.

2. Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopaèujemo rijeè Božju, nego se objavljivanjem istine preporuèujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom.

3. Ako je i zastrto evanðelje naše, u onima je zastrto koji propadaju:

4. u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjernièke da ne zasvijetli svjetlost evanðelja slave Krista koji je slika Božja.

5. Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.

6. Ta Bog koji reèe: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.

7. To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude oèito Božja, a ne od nas.

8. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeæi, ali ne zdvajajuæi;

9. progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni -

10. uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem oèituje.

11. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov oèituje u našem smrtnom tijelu.

12. Tako smrt djeluje u nama, život u vama.

13. A buduæi da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo.

14. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas æe s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti.

15. A sve je to za vas: da milost - umnožena - zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.

16. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji èovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja.

17. Ta ova malenkost naše èasovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vjeène slave

18. jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vjeèno.

Poglavlje 5

1. Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vjeèan na nebesima.

2. U ovome doista stenjemo i èeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem;

3. dakako, ako se naðemo obuèeni, ne goli.

4. Da, i mi koji smo u ovom šatoru, stenjemo optereæeni jer neæemo da budemo svuèeni, nego da se još obuèemo da život iskapi što je smrtno.

5. A zato nas je sazdao Bog - on koji nam dade zalog Duha.

6. Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina.

7. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.

8. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina.

9. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.

10. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

11. Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se - i vašim savjestima.

12. Ne preporuèujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se dièe licem, a ne srcem.

13. Doista, ako bijasmo "izvan sebe" - Bogu bijasmo; ako li "pri sebi" - vama bijasmo.

14. Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe;

15. i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.

16. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.

17. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!

18. A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.

19. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajuæi im opaèina njihovih i polažuæi u nas rijeè pomirenja.

20. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!

21. Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom uèini da mi budemo pravednost Božja u njemu.

25. Lakomac zameæe svaðu, a tko se uzda u Jahvu, uspjet æe.

26. Bezuman je tko se uzda u svoje srce, a spasava se tko živi mudro.

27. Tko daje siromahu, ne trpi oskudicu; a tko odvraæa oèi svoje, bit æe proklet.

28. Kad se dižu opaki, ljudi se kriju, a kad propadaju, tad se množe pravednici.