Biblija u jednoj godini.

Na 256. dan, Jeremija 51 detaljno opisuje pad Babilona kao posljedicu nepravde. Tužaljke 4-5 izražavaju bol i vapaj za obnovom, naglašavajući potrebu za ustrajnom vjerom. Izreke 18:9-12 nude lekcije o poniznosti, razboritosti i važnosti izbjegavanja propasti uzrokovane nepromišljenošću.

1. Ovako govori Jahve: "Gle, ja podižem protiv Babilona i protiv puèanstva kaldejskog vjetar zatornièki.

2. Poslat æu na Babilon vijaèe da ga viju i prorešetaju zemlju njegovu. Kad ga sa svih strana opkole u kobni dan,

3. nek' strijelac luka ne odlaže, nek' ne skida oklopa! Ne štedite mladiæa njihovih, svu mu vojsku kleto uništite!

4. Pobijeni æe padati po zemlji kaldejskoj, probodeni po ulicama njegovim."

5. Ne, Izrael - Judeja - nije udovica Boga svojega, Jahve nad Vojskama, iako je zemlja njihova puna krivice protiv Sveca Izraelova.

6. Bježite iz Babilona, nek' svak' spasi život svoj, da ne izginete s njegova bezakonja, jer ovo je vrijeme Jahvine odmazde, svakom plaæa po zasluzi!

7. Babilon bijaše pehar zlatni u ruci Jahvinoj, pehar koji opi svijet cijeli. Vinom tim se puci opiše, i zato se puci obezumiše.

8. Iznenada pade Babilon, razmrskan: zakukajte nad njim! Potražite balzama rani njegovoj: možda æe ozdravit'!

9. Lijeèili smo Babilon, al' se ne izlijeèi. Pustimo ga, vratimo se svaki u svoj kraj! Jer do neba dopire njegova osuda i diže se pod oblake.

10. Jahve je iznio pravdu našu! Hajde da Sionu objavimo djelo Jahve, Boga našega.

11. Naoštrite strelice, napunite tobolce! Jahve potaèe duh kraljeva medijskih jer naumi zatrti Babilon, Jahvina je to osveta, osveta za Hram njegov.

12. Razvijte stijeg, zidine babilonske! Pojaèajte straže! Postavite stražare! Razmjestite zasjede! Jer Jahve što naumi to sad izvodi, kako je rekao protiv Babilona.

13. O, ti što prebivaš na velikim vodama i bogat blagom svakojakim! Sad ti svršetak doðe, kraj tvojoj lakomosti.

14. Životom svojim zakle se Jahve nad Vojskama: "Napunit æu te ljudstvom kao skakavcima, zaorit æe protiv tebe vika bojna."

15. On snagom svojom stvori zemlju, mudrošæu svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa.

16. Kad mu glas zaori, huèe vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje: stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.

17. Svakom èovjeku pamet stane, svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo varka, nema u njima duha.

18. Isprazni su oni, smiješne tvorevine, propast æe u dan kazne.

19. 'Jakovljev dio' nije kao oni: jer on je sve stvorio, Izrael pleme je baštine njegove. Jahve nad Vojskama ime je njegovo.

20. Ti si mi bio malj, oružje ratno. Pomlatih tobom narode, razmrskah tobom kraljevstva.

21. Pomlatih tobom konja i konjanika, pomlatih tobom bojna kola i vozaèa.

22. Pomlatih tobom èovjeka i ženu, pomlatih tobom starca i dijete. Pomlatih tobom mladiæa i djevojku, pomlatih tobom pastira i stado.

23. Pomlatih tobom ratara i zapregu njegovu, pomlatih tobom namjesnike i upravljaèe.

24. Ali na vaše oèi sada plaæa Babilonu i svim Kaldejcima za sve zlo koje uèiniše Sionu - rijeè je Jahvina.

25. "Evo me na te, Goro zatornice - rijeè je Jahvina - zatornice svega svijeta! Zamahnut æu rukom protiv tebe, svalit æu te s litice, pretvorit æu te u goru spaljenu.

26. Iz tebe više neæe klesati kamen ugaoni ni kamen temeljac, bit æeš vjeèna pustinja" - rijeè je Jahvina.

27. Podignite stijeg u zemlji, zatrubite u rog meðu narodima! Pripremite na nj narode, sazovite na nj kraljevstva - Ararat, Mini, Aškenaz! Postavite protiv njega pozivnike, nek' nasrnu konji k'o dlakavi skakavci!

28. Spremite na nj narode, kraljeve medijske, vojvode i namjesnike njihove i svu zemlju kojom vladaju.

29. Zemlja æe se tresti, drhtati, kad se stanu uspinjati k Babilonu svi naumi Jahvini da pretvori zemlju babilonsku u pustinju nenastanjenu.

30. Nebojše babilonske odustaše od borbe, u utvrdama posjedaše, nesta sile njihove: postadoše kao žene. Spaljeni su domovi njihovi, polomljeni zasuni na vratima.

31. Tekliè teklièa prestiže, glasnik juri za glasnikom, da jave kralju babilonskom da mu je grad sa svih strana zauzet,

32. prijelazi zaposjednuti, tvrðave ognjem popaljene, a ratnici prestrašeni.

33. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: "Kæi je babilonska kao gumno u vrijeme kad se po njem gazi; još malo, i doæi æe joj vrijeme žetve."

34. Izjeo me, satro babilonski kralj, odgurnuo me kao prazan pladanj, k'o zmaj me on progutao, napunio trbušinu, iz mog me istjerao Edena.

35. "Nasilje i patnje moje na Babilon!" govore stanovnici Siona. "Krv moja na Kaldejce!" govori Jeruzalem.

36. Zato ovako govori Jahve: "Gle, ja æu braniti parnicu tvoju i krvavo te osvetiti. Sasušit æu more njegovo i presahnut æu izvore njegove.

37. Babilon æe biti hrpa ruševina, brlog èagljima, užas i ruglo, kraj nenastanjen.

38. Svi zajedno rièu k'o lavovi, zavijaju kao laviæi.

39. Kad se ugriju, priredit æe im pijanku, napojiti ih da se provesele, da zaspe vjeènim snom, da se više ne probude - rijeè je Jahvina.

40. Odvest æu ih k'o janjce na klanje, kao jarce i ovnove."

41. "Kako li je zauzet, kako osvojen taj ponos zemlje sve? Kako li Babilon posta strašilo narodima?

42. Uzdiglo se more protiv Babilona, prekrilo ga valovlje njegovo.

43. Gradovi mu pustoš postali, zemlja suha, pustara: èovjek u njoj ne stanuje, niti njom prolazi sin èovjeèji."

44. "Kaznit æu Bela babilonskog, iz ralja mu otet što je progutao. Neæe više k njemu hrliti narodi, srušit æe se babilonske zidine.

45. Izaði iz njega, narode moj! Nek' svaki spasi život svoj od jarosnoga gnjeva Jahvina!

46. Neka vam srce ne klone! Ne bojte se glasÄa što se zemljom šire, jedne godine ovakvi, druge onakvi, i što u zemlji vlada nasilje, te silnik za silnikom ustaje.

47. Jer evo dolaze dani kada æu kazniti kipove babilonske, i sva æe mu se zemlja postidjeti, i svi æe mu pobijeni ležat' posred grada.

48. Tada æe nad Babilonom klicati nebo i zemlja i sve što je na njima, jer æe sa sjevera navaliti na grad, zatornici njegovi - rijeè je Jahvina!

49. I Babilon mora pasti za pobijene Izraelce, kao što su za Babilon padali pobijeni po svem svijetu.

50. Vi što umakoste maèu, idite, ne ostajte ovdje. Spominjite se Jahve u zemlji dalekoj, i neka vam Jeruzalem bude na srcu:

51. 'Stidjeli smo se slušajuæ' sramotu, rumenilo nam prekrilo lice kad ono tuðinci nahrupiše u Svetište Doma Jahvina.'

52. Zato, evo, dolaze dani - rijeè je Jahvina - kad æu kazniti kipove njegove i po svoj æe mu zemlji stenjat' ranjenici.

53. Da se Babilon popne do neba, da se utvrdi na visu nedostupnu, na moju æe zapovijed na nj navalit' pustošnici" - rijeè je Jahvina.

54. Èujte vapaj iz Babilona, i strašan poraz iz zemlje kaldejske!

55. Jer sam Jahve pustoši Babilon, on stišava strašnu buku njegovu: buèili su vali njegovi k'o vode velike, razlijegala se huka njihova.

56. Jest, pustošnik doðe na Babilon, uhvaæeni su ratnici njegovi, lukovi im polomljeni. Zaista, Jahve je Bog osvetnik koji plaæa po zasluzi!

57. "Opojit æu mu knezove i mudrace, vojvode, namjesnike i ratnike: da zaspe vjeènim snom pa se više ne probude" - govori Kralj, ime mu je Jahve nad Vojskama.

58. Ovako govori Jahve nad Vojskama: "Široke zidine babilonske bit æe do temelja razvaljene, a visoka trava njegova bit æe ognjem spaljena. Narodi se zalud trudili, puci se za oganj muèili!"

59. Evo zapovijedi što je prorok Jeremija dade Seraji, sinu Mahsejina sina Nerije, kad je Seraja krenuo u Babilon sa Sidkijom, kraljem judejskim, èetvrte godine njegova vladanja. Seraja bijaše veliki komornik.

60. Jeremija je u jednu knjigu bio zapisao svu nesreæu koja je morala doæi na Babilon - sva ona proroštva napisana protiv Babilona.

61. Jeremija reèe Seraji: "Kad doðeš u Babilon, išti prigodu da obznaniš sve ove rijeèi.

62. I reci: 'Jahve, ti sam reèe da æeš zatrti ovo mjesto te u njemu nièega više neæe biti, ni èovjeka ni živinèeta, nego æe postati vjeèna pustinja.'

63. Kad proèitaš ovu knjigu, zaveži je za kamen i baci uEufrat.

64. I reci: 'Ovako æe potonuti Babilon i neæe se više podiæi iz nesreæe koju æu na nj svaliti.'" To su rijeèi Jeremijine.

Poglavlje 4

1. Jao, potamnje zlato, to suho zlato! Sveto se kamenje prosu na uglovima svih ulica.

2. Sinovi sionski, nekoæ cijenjeni kao najèišæe zlato, ah, sada ih cijene kao sudove glinske, kao djelo ruku lonèarevih!

3. Èak i šakali pružaju dojke i doje mladunèad, ali kæeri naroda moga postaše okrutne kao nojevi u pustinji.

4. Jezik dojenèeta za nepce se lijepi od žeði. Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži.

5. Oni što se nekoæ sladiše biranim jelima ginu po ulicama; nekoæ nošeni u grimizu, sada se valjaju po buništu.

6. Veæi bijaše zloèin Kæeri naroda moga od grijeha Sodome, što u tren oka bi razorena, a nièija se ruka ne diže na nju.

7. Njeni mladiæi bijahu nekoæ èišæi od snijega, bjelji od mlijeka, od koralja rumenija bijahu im tijela, lice glatko k'o safir.

8. Sad im je obraz crnji od èaðe, ne prepoznaju se više na ulici. Koža im se lijepi za kosti, suha kao drvo.

9. Kako su sretni oni što ih maè probode, sretniji od onih koje pomori glad; koji padaju, iscrpljeni, jer im nedostaju plodovi zemljini.

10. Žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti Kæeri naroda moga.

11. Jahve je utolio svoj bijes, izlio jarosnu srdžbu svoju, na Sionu raspirio požar što sažiže i same temelje njegove.

12. Nisu vjerovali kraljevi zemaljski ni svekoliko stanovništvo zemlje da æe ugnjetaè i neprijatelj uæi na vrata jeruzalemska -

13. zbog grijeha svojih prorokÄa, zbog bezakonja sveæenikÄa koji usred grada prolijevahu krv pravednikÄa!

14. K'o slijepi teturahu ulicama, omašteni krvlju, te nitko nije smio da se takne odjeæe njihove.

15. "Natrag, neèisti!" - vièu im. "Natrag! Ne dirajte!" I tada pobjegoše poganima, al' ne smjedoše ondje ostati.

16. Raspršilo ih lice Jahvino, on ih više nije gledao. Ne poštuju više sveæenikÄa, ne sažaljuju staraca.

17. Veæ nam oèi išèilješe išèekujuæi pomoæ, ali uzalud; s kula naših zureæ' u daljinu oèekivasmo narod koji nas ne može spasiti.

18. Vrebaju nam na korake da ne hodamo po trgovima svojim. Bliži nam se kraj, navršili nam se dani, naš konac dolazi.

19. Naši gonitelji bijahu brži od orlova na nebu; u planini nas ganjahu, u pustinji doèekivahu u zasjedi.

20. Naš životni dah, Jahvin pomazanik, pade u njihove jame - on za koga govorasmo: "U sjeni njegovoj živjet æemo meðu narodima."

21. Raduj se i veseli se, Kæeri edomska, ti koja živiš u zemlji Usu: doæi æe i do tebe èaša, opit æeš se i razgoliti.

22. Tvoj grijeh je iskupljen, Kæeri sionska, neæe te više u izgnanstvo voditi. Kaznit æe opaèinu tvoju, Kæeri edomska, razotkriti grijehe tvoje.

Poglavlje 5

1. Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!

2. Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuðincima.

3. Siroèad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.

4. Vodu što pijemo plaæamo novcem, i za drvo valja nam platiti.

5. Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.

6. Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.

7. Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.

8. Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.

9. Kruh svoj donosimo izlažuæi život maèu u pustinji.

10. Koža nam gori kao peæ užarena, ognjicom od plamena gladi.

11. Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.

12. Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staraèka nisu poštivali.

13. Mladiæi su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.

14. Starci su ostavili vrata, mladiæi više ne sviraju na lirama.

15. Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.

16. Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!

17. Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oèi se zastiru:

18. zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.

19. Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.

20. Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?

21. Vrati nas k sebi, Jahve, obratit æemo se, obnovi dane naše kao što nekoæ bijahu.

22. Il' nas hoæeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?

9. Tko je nemaran u svom poslu, brat je onomu koji rasipa.

10. Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se pravednik utjeèe i nalazi utoèišta.

11. Bogatstvo je bogatašu njegova tvrðava i kao visok zid u mašti njegovoj.

12. Pred slomom se oholi srce èovjeèje, a pred slavom ide poniznost.