Biblija u jednoj godini.

Na 254. dan, Jeremija 47-48 najavljuje sud okolnim narodima, pokazujući Božju suverenost. Tužaljke 2 odražavaju razaranje Jeruzalema i potrebu za povjerenjem u Božju milost. Izreke 18:1-4 uče nas važnosti promišljenih riječi i samokontrole, bitnih za održavanje mudrosti usred kaosa.

Poglavlje 47

1. Rijeè koju Jahve uputi proroku Jeremiji o Filistejcima prije nego što faraon osvoji Gazu.

2. Ovako reèe Jahve: "Evo, vode se dižu sa Sjevera i kao nabujali brzaci poplavljuju zemlju i sve što je na njoj, gradove i sve njihovo puèanstvo. I ljudi vapiju, i kukaju svi žitelji zemlje,

3. uz tutanj kopita njegove ždrebadi, uza štropot kola i tresku toèkova. Oci više ne mare za djecu svoju jer su im ruke klonule

4. zbog dana što osvanu da Filistejce istrijebi, da zatre Tiru i Sidonu sve do posljednjeg pomagaèa. Jer Jahve istrebljuje Filistejce, i sav ostatak otoèja kaftorskog.

5. Gazi æe biti obrijana glava, razoren Aškelon. A ti, Ašdode, ostaèe Anakovaca, dokle æe te tuga razdirati?

6. Jao, maèu Jahvin, kad li æeš se smiriti? Vrati se u korice, stani i poèini!"

7. Ali kako da se smiri, kad Jahvina ruka njime zapovijeda: na Aškelon i na morski žal on ga isuka.

Poglavlje 48

1. O Moabu. Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: "Jao brdu Nebu jer je opustošeno, postiðen je Kirjatajim i osvojen, tvrða posramljena, razorena,

2. nema više dike moapske. U Hešbonu mu propast skovaše: 'Hajde da ga istrijebimo iz naroda!' A ti, Madmene, bit æeš razoren, maè veæ ide za tobom!

3. Slušaj! Jauci se èuju iz Horonajima: 'Pohara, propast strašna!'

4. 'Moab je smlavljen!' èuje se vrištanje mališa njegovih.

5. Da, uz brdo Luhit uspinju se plaèuæi. Da, niz obronke Horonajima razliježe se jauk nad propašæu.

6. 'Bježite, spasavajte život, ugledajte se u pustinjsku magarad!'

7. Jer si se pouzdao u svoje utvrde, bit æeš i ti osvojen. Kemoš odlazi u izgnanstvo sa sveæenicima i knezovima svojim.

8. Pustošnik æe doæi u svaki grad, nijedan mu neæe izmaæi: Dolina æe biti poharana, Visoravan opustošena," govori Jahve!

9. Stavite Moabu nadgrobni kamen, jer je do temelja srušen; njegovi su gradovi pustare, u njima nitko ne obitava.

10. Proklet bio tko nemarno obavlja poslove Jahvine! Proklet bio tko krvlju maè svoj ne omasti!

11. Od mladosti svoje mir uživaše Moab, ležaše na droždini svojoj, nikad ga nisu pretakali iz baève u baèvu, nikad u izgnanstvo išao nije: zato mu okus ostade svjež, miris nepromijenjen.

12. "Ali, evo, dolaze dani" - govori Jahve - "i ja æu mu poslati tlaèitelje koji æe ga pretakati, isprazniti njegove baève i sudove njegove porazbijati.

13. I tada æe se Moab postidjeti zbog Kemoša, kao što se dom Izraelov postidio zbog Betela u koji se uzdao."

14. Kako možete reæi: "Mi smo junaci, hrabri ratnici."

15. Pustošnik Moabov navaljuje na nj; cvijet mladosti njegove u klanice silazi, rijeè je Kraljeva, Jahve nad Vojskama njemu je ime.

16. Bliži se propast Moabova, nesreæa njegova hiti.

17. Žalite ga, svi susjedi njegovi, i svi koji znate ime njegovo. Recite: "Kako li se slomi èvrsta palica, žezlo velièanstveno!"

18. Siði sa slave svoje, sjedni u blato, žitelju, kæeri dibonska! Jer pustošnik Moaba navali na te, poruši sve utvrde tvoje.

19. Stani na cestu i promatraj, o žitelju Aroera! Pitaj bjegunce i preživjele, pitaj ih: "Što se to dogodi?"

20. "Moab se stidi jer je slomljen. Plaèite, jecajte! Objavite na Arnonu da je Moab poharan."

21. Sud stiže nad Visoravan i nad Holon, Jahsu i Mefaot,

22. nad Dibon, Nebo, Bet Diblatajim,

23. Kirjatajim, Bet Gamul, Bet Meon,

24. Kerijot, Bosru i nad sve gradove zemlje moapske, daleke i blize.

25. "Moabu je rog odbijen, ruka mu je slomljena."

26. "Opijte ga jer se htjede uzvisiti nad Jahvu: neka se Moab sada valja u bljuvotini svojoj te i on neka bude na podsmijeh.

27. Nije li tebi bio Izrael na podsmijeh? Jesu li ga možda zatekli u kraði te mašeš glavom kad god o njemu govoriš?"

28. "Ostavite gradove, živite u peæinama, stanovnici Moaba! Budite kao golubovi što se gnijezde na litici onkraj razjapljena bezdana!"

29. Èuli smo za nadutost Moaba, nadutost preveliku, ponos njegov, hvastanje, uznositost, za oholost srca njegova!

30. "Poznajem ja obijest njegovu - rijeè je Jahvina - laž njegovih rijeèi, laž djela njegovih!

31. Zato moram jaukati nad Moabom, plakati nad svim Moapcima, jecati zbog ljudi Kir Heresa.

32. Više nego nad Jazerom, plakat æu nad tobom, o lozje sibmansko, kojem se mladice pružahu preko mora, sezahu sve do Jazera. Na tvoje berbe i žetve pade sada pustošnik.

33. Išèeznu radost i veselje iz voænjaka i zemlje moapske. Nesta vina u kacama, mastioci više grožða ne maste, veseli zvuci više nisu veseli."

34. Urlanje Hešbona i Elalea èuje se sve do Jahasa. Vièu od Soara do Horonajima i Eglat Šelišije, jer se i vode nimrimske pretvoriše u pustaru.

35. "U Moabu æu uèiniti - rijeè je Jahvina - da se ne uzlazi na uzvišice i kadi bogovima njegovim.

36. Stoga mi srce poput frule dršæe za Moabom, srce moje poput frule dršæe za ljudima Kir Heresa: jer propade steèevina koju stekoše!

37. Sve su glave obrijane i brade podrezane; po svim rukama urezi, oko bokova kostrijet.

38. Na svim krovovima Moaba i na njegovim trgovima samo zapomaganje, jer smrskah Moab kao krèag koji se nikomu ne mili" - rijeè je Jahvina.

39. Kako li je smrskan! Kako li sramotno Moab udari u bijeg! Moab postade ruglo i strašilo svim susjedima.

40. Jer ovako govori Jahve: "Gle, poput orla lebdi, nad Moabom širi krila.

41. Gradovi su zauzeti, osvojene tvrðave. Srce moapskih junaka bit æe toga dana kao srce žene u trudovima.

42. Izbrisan je Moab iz naroda jer se uzvisi nad Jahvu.

43. Strava, jama i zamka tebi, žitelju Moaba! - rijeè je Jahvina.

44. Tko stravi umakne, u jamu æe pasti; tko se iz jame izvuèe, u zemlju æe pasti. Da, to æu svaliti na Moab u danima kazne njegove" - rijeè je Jahvina.

45. "U sjeni se hešbonskoj ustavljaju iscrpljeni bjegunci. Al' vatra izlazi iz Hešbona, plamen liže iz dvora sihonskog i proždire sljepooènice Moabu i tjeme sinova nemirnièkih.

46. Jao tebi, Moabe! Umišljen si, narode Kemošev! Jer sinove tvoje u izgnanstvo odvedoše, kæeri tvoje u progonstvo.

47. Ali æu promijeniti udes Moabov u buduænosti" - rijeè je Jahvina. Dovde suðenje Moabu.

1. Kako mrakom zastrije Gospod u svom gnjevu Kæer sionsku. S neba na zemlju baci slavu Izraelovu! I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega!

2. Bez milosti Gospod satrije sve stanove Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrðave kæeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove.

3. U rasplamtjelom gnjevu svojem razbi svu snagu Izraelovu, povuèe svoju desnicu pred neprijateljem; u Jakovu raspiri plamen ognjeni koji sve uokolo proždire.

4. Nategao je luk k'o neprijatelj, kao dušman ispružio desnicu, ubijajuæi sve što mu drago bijaše. Na šator Kæeri sionske sasu k'o oganj gnjev svoj jarosni.

5. K'o neprijatelj Gospod bijaše: razorio je Izraela, razorio sve dvore njegove, porušio njegove utvrde, umnožio kæeri Judinoj uzdisaje i jecaje.

6. Kao vrtu razvali mu sjenicu, razori mjesto sastanka. Baci Jahve u zaborav svetkovine i subote na Sionu; u gnjevu svojem prezre kralja i sveæenika.

7. Svoj oltar je Gospod odbacio, zgadilo mu se Svetište njegovo. U ruke neprijatelja je predao bedeme svoje i dvorove. Buèili su u Domu Jahvinu, kao u dan blagdanji.

8. Jahve naumi razvaliti zidove Kæeri sionske. Nape uže mjernièko, ne ustegnu ruku od rušenja. Predziðe, zidine zavi u tugu: oronuše zajedno.

9. Vrata njina utonuše u zemlju, on im je razbio zasune; kralj i knezovi su meðu pucima, Zakona nema! Ni u prorokÄa više se ne nalaze viðenja Jahvina.

10. Starješine Kæeri sionske na zemlji sjede i šute, posiplju glavu prašinom, kostrijet pripasuju. K zemlji glave obaraju djevice jeruzalemske.

11. Išèilješe mi oèi od suza, utroba moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog sloma kæeri naroda mojega, jer djeca i dojenèad umiru po trgovima Grada.

12. Govore majkama svojim: "Gdje je žito i vino?" dok obamiru kao ranjeni po trgovima Grada, dok ispuštaju dušu svoju na grudima matera svojih.

13. S èime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kæeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kæeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreæa neizmjerna. Tko æe te iscijeliti?

14. Viðenja tvojih proroka bijahu varka i laž, oni nisu objavili krivnju tvoju da te od izgnanstva odvrate. Varali su te utvarama lažnim i zamamnim.

15. Nad tobom plješæu rukama svi koji putem prolaze, zvižde i vrte glavom zbog Kæeri jeruzalemske: "Je li to grad na glasu ljepotom, radost svemu svijetu?"

16. Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji, zvižde, škrguæu zubima i govore: "Proždrijesmo je! To je dan za kojim èeznusmo, doživjesmo, vidjesmo!"

17. Jahve izvrši naum svoj, održa svoju rijeè koju naredi u davnim danima: nemilice te razorio. Neprijatelj likuje zbog tebe, tvoj protivnik rog svoj podiže.

18. U sav glas vièi Gospodu, jecaj, Kæeri sionska! Neka k'o potok teku tvoje suze danju i noæu. Ne daj poèinka sebi, neka se zjenica oka tvoga ne odmori.

19. Ustani, vièi noæu za svake promjene straže. K'o vodu izlij srce pred licem Gospodnjim, k njemu podiži ruke i traži milost za svoju nejaèad koja od glada obamire po uglovima ulica.

20. Pogledaj, Jahve, i vidi kome si to uèinio. Zar žene da jedu porod svoj, djecu što njišu u naruèju? Zar moradoše biti poklani u Svetištu Gospodnjem sveæenici i proroci?

21. U uliènoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladiæi od maèa padoše. Ti ih pomori u dan gnjeva svojega, ti ih pokla nemilice.

22. Ti si, kao na dan sveèani, sa svih strana sazvao užase moje. U dan gnjeva Jahvina nitko nije preživio, nitko se nije spasio. One koje sam odnjihala i odgojila neprijatelj moj sve je istrijebio.

1. Vlastitoj požudi popušta onaj tko zastranjuje, i svaða se usprkos svakom razboru.

2. Bezumnomu nije mio razum; stalo mu je dati srcu oduška.

3. Kad dolazi opaèina, dolazi i prezir i bruka sa sramotom.

4. Duboke su vode rijeèi iz usta neèijih, izvor mudrosti bujica što se razlijeva.