Poglavlje 47
1. Ode, dakle, Josip te obavijesti faraona: "Moj otac i moja braæa stigoše sa svojim ovcama i govedima i sa svime što imaju iz zemlje kanaanske, i eno ih u gošenskom kraju."
2. I uzevši petoricu izmeðu svoje braæe, uvede ih faraonu.
3. Onda faraon zapita njegovu braæu: "Èime se bavite?" Odgovore faraonu: "Tvoje su sluge stoèari, baš kao što su bili naši preci.
4. Došli smo da potražimo kratak boravak u ovoj zemlji", rekoše faraonu, "jer je nestalo paše za stada tvojih slugu, strašna glad pritište kanaansku zemlju. Dopusti da se tvoje sluge nastane u gošenskom kraju."
5. [5a] Faraon reèe Josipu: [6b] "Neka se, dakle, nastane u gošenskom kraju. A ako znaš da meðu njima ima prikladnih, postavi ih za nadglednike moga osobnog blaga." [5b] Tako, kad Jakov i njegovi sinovi stigoše u Egipat i kad faraon, kralj egipatski, to èu, reèe Josipu: "Buduæi da su tvoj otac i tvoja braæa došli k tebi,
6. [6a] egipatska ti je zemlja na raspolaganju: smjesti svoga oca i svoju braæu u najboljem kraju."
7. Josip onda dovede svoga oca Jakova faraonu. Jakov blagoslovi faraona.
8. A faraon upita Jakova: "Koliko ti je godina?"
9. Jakov odgovori faraonu: "Godina moga lutalaèkog življenja ima stotina i trideset. Malo ih je i nesretne su bile godine moga života; ne dostižu brojem godine življenja na zemlji mojih otaca."
10. Poslije toga Jakov se oprosti s faraonom i ode od njega.
11. Tako Josip nastani svoga oca i svoju braæu davši im u vlasništvo najljepši kraj egipatske zemlje, u kraju Ramsesovu, kako je faraon naredio.
12. A Josip opskrbi hranom svoga oca, svoju braæu i svu oèevu obitelj sve do najmanjega.
13. Nigdje nije bilo hrane jer je pritisla strašna glad: izmuèi ona i zemlju egipatsku i zemlju kanaansku.
14. Josip pobra sav novac što se nalazio u zemlji egipatskoj i zemlji kanaanskoj u zamjenu za žito koje se prodavalo i odnese novac u faraonov dvor.
15. Kad je nestalo novca u zemlji egipatskoj i zemlji kanaanskoj, svi Egipæani doðu k Josipu te mu reknu: "Daj nam kruha! Zašto da pomremo pred tvojim oèima? Novca više nema."
16. Josip odgovori: "Predajte svoju stoku pa æu vam dati žita u zamjenu za stoku kad je novca nestalo."
17. Tako su oni dovodili svoju stoku Josipu, a Josip im davaše kruh u zamjenu za konje, za sitnu i krupnu stoku i za magarad. Tako ih je one godine opskrbljivao kruhom u zamjenu za sve njihovo blago.
18. Kad je ona godina prošla, doðu k njemu i druge godine te mu reknu: "Ne možemo sakriti od svoga gospodara: novca je nestalo, blaga su veæ ustupljena gospodaru; drugo ništa ne preostaje da gospodaru ustupimo nego sebe i svoje oranice.
19. Zašto da uništimo na tvoje oèi i sebe i svoje zemlje? Uzmi i nas i naše zemlje u zakup za kruh, i tako æemo zajedno sa svojom zemljom postati faraonovi kmetovi; daj sjemena da preživimo: da ne izginemo i da nam oranice ne postanu pustoš!"
20. Tako Josip steèe faraonu u posjed sve egipatske oranice, jer je svaki Egipæanin, kako ih pritisnu glad, prodao svoje njive. Tako je zemlja postala faraonovo vlasništvo,
21. a narod od jednog kraja Egipta do drugoga njegovim robljem.
22. Jedino nije preuzeo sveæenièkih imanja, jer je faraon davao sveæenicima odreðeni dio, i tako su živjeli od prihoda što im ga je faraon davao. Stoga nisu prodali svojih imanja.
23. Onda Josip reèe svijetu: "Buduæi da sam danas za faraona prekupio i vas i vašu zemlju, evo vam sjeme pa zasijte zemlju.
24. A kad bude pobiranje ljetine, faraonu æete davati jednu petinu, dok æe èetiri petine ostajati vama: za zasijavanje polja, za hranu vama i onima koji su u vašim domovima i za hranu vašoj djeci."
25. Oni odgovore: "Život si nam spasio! Mi smo zahvalni svome gospodaru što možemo biti faraonovi robovi."
26. Tako Josip napravi za Egipat zemljišni zakon koji i danas vrijedi: petina pripada faraonu; jedino sveæenièka imanja nisu prešla faraonu.
27. Izraelci se nastaniše u zemlji egipatskoj, u kraju gošenskom; u njem stekoše vlasništvo; bijahu rodni i broj im se veoma umnoži.
28. U zemlji egipatskoj poživje Jakov sedamnaest godina. Tako je duljina Jakovljeva života iznosila sto èetrdeset i sedam godina.
29. A kad se približi vrijeme Izraelu da umre, pozva svoga sina Josipa te mu reèe: "Ako mi želiš ugoditi, stavi svoju ruku pod moje stegno kao jamstvo svoje odanosti meni: nemoj me sahraniti u Egiptu!
30. Kad legnem dolje sa svojim ocima, prenesi me iz Egipta gore i sahrani me u njihovu grobnicu!" "Uèinit æu kako si rekao", odgovori.
31. "Zakuni mi se!" - reèe. I on mu se zakle. Tada se Izrael duboko prignu na uzglavlju.
Poglavlje 48
1. Poslije nekog vremena jave Josipu: "Eno ti je otac obolio." Nato on uzme sa sobom svoja dva sina, Manašea i Efrajima.
2. Kad Jakovu rekoše: "Evo ti je došao sin Josip", Izrael skupi svoje snage i sjede na postelju.
3. Reèe Jakov Josipu: "Bog Svemožni, El Šadaj, objavi mi se u Luzu, u zemlji kanaanskoj; blagoslov mi dade,
4. a potom mi reèe: 'Uèinit æu te rodnim i mnogobrojnim, uèinit æu da postaneš skup naroda, a tvome potomstvu poslije tebe dat æu ovu zemlju u posjed zauvijek.'
5. Sad, oba tvoja sina što su ti se rodila u zemlji egipatskoj, prije nego sam ja stigao k tebi u Egipat, neka budu moji - Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben i Šimun!
6. A djeca što su ti se rodila poslije njih neka ostanu tvoja; a u svom nasljedstvu neka se zovu po imenu svoje braæe.
7. Kad sam se, naime, vraæao iz Padana, na moju žalost, tvoja majka Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj udaljenosti od Efrate. Sahranio sam je ondje uz put u Efratu, sadašnji Betlehem."
8. Opazivši Izrael Josipove sinove, zapita: "Tko su ovi?"
9. Josip odgovori svome ocu: "Sinovi su to moji koje mi je Bog dao ovdje." "Dovedi mi ih da ih blagoslovim", reèe.
10. Izraelu oèi oslabile od starosti, nije vidio. Zato mu privede sinove, a on ih poljubi i zagrli.
11. Potom Izrael reèe Josipu: "Nisam oèekivao da æu još ikada vidjeti tvoje lice; kad, evo, Bog mi dade da vidim i tvoje potomke."
12. Josip ih tada skine s njegovih koljena i duboko se, sve do zemlje, nakloni.
13. Nato ih uze Josip obojicu - Efrajima svojom desnicom, Izraelu nalijevo, a Manašea svojom ljevicom, Izraelu nadesno - te ih k njemu primaèe.
14. Ali Izrael ispruži svoju desnicu i stavi je na Efrajimovu glavu, premda je bio mlaði, a svoju ljevicu na glavu Manašeovu - tako je držao ruke unakrst - iako je Manaše bio prvoroðenac.
15. Tako je davao svoj blagoslov Josipu govoreæi: "Bog, èijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas,
16. anðeo koji me od svakog zla izbavljao - djecu ovu neka blagoslovi! Neka se ime moje i mojih preða Abrahama i Izaka po njima spominje! U mnoštva se mnogobrojna po zemlji razmnožili!"
17. Kad je Josip vidio da je njegov otac položio desnicu na Efrajimovu glavu, njegovim se oèima to uèini krivo; zato posegne za rukom svoga oca da je pomakne s Efrajimove glave na glavu Manašeovu.
18. "Ne tako, oèe moj," reèe Josip svome ocu, "jer ovo je prvoroðenac; zato stavi desnicu na njegovu glavu!"
19. Ali njegov otac to odbije rekavši: "Znam ja, sine moj, znam; i od njega æe postati narod i bit æe velik. Ali njegov mlaði brat bit æe veæi od njega, a njegovo æe potomstvo biti mnoštvo."
20. Onoga ih, dakle, dana blagoslovi rekavši: "Vama nek' se Izrael blagoslivlja govoreæi: Kao što je Efrajimu i Manašeu, nek' i tebi Bog uèini!" Tako stavi Efrajima pred Manašea.
21. Poslije Izrael reèe Josipu: "Ja æu, evo, naskoro umrijeti; no Bog æe biti s vama i opet vas dovesti u zemlju vaših otaca.
22. A tebi ostavljam Šekem, nešto više nego tvojoj braæi, što sam ga svojim maèem i lukom osvojio od Amorejaca."
