Löydetty 821 Tulokset: Više
Neka zna kralj: ako ovaj grad bude sagraðen i zidovi podignuti, neæe se više plaæati porez, ni danak, ni carina, i ovaj æe grad biti na štetu kraljevske riznice. (Knjiga Ezrina 4, 13)
Obavješæujemo kralja da neæe biti više tvoje podruèje preko Rijeke ako ovaj grad bude ponovo sagraðen i zidovi podignuti!" (Knjiga Ezrina 4, 16)
Zar možemo i dalje kršiti naredbe tvoje i vezivati se s ovim gnusnim narodima? Ne bi li se ti razgnjevio i satro nas da ni Ostatka ni ikoga spašena više ne bi bilo? (Knjiga Ezrina 9, 14)
Kad sam èuo te vijesti, sjedoh i zaplakah. Tugovao sam više dana, postio i molio se pred Bogom nebeskim. (Knjiga Nehemijina 1, 4)
Tada im rekoh: "Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajte, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu." (Knjiga Nehemijina 2, 17)
jer su onamo dužni, Izraelci i leviti donositi prinos od žita, vina i ulja. Ondje se nalaze posude svetišta, sveæenici u službi, vratari i pjevaèi. Neæemo više zanemarivati Doma Boga svojega. (Knjiga Nehemijina 10, 40)
ali sam ih upozorio i rekao im: "Zašto provodite noæ pod zidom? Ako to ponovite, dignut æu na vas ruku!" Od toga vremena nisu više dolazili u subotu. (Knjiga Nehemijina 13, 21)
Polovica njihovih sinova govorila je ašdodski ili jezikom ovoga ili onoga naroda: više nisu znali govoriti židovski. (Knjiga Nehemijina 13, 24)
Ali kada Šalmanasar umrije, zakralji se mjesto njega Sanherib, njegov sin. Ceste njegove postadoše opasne i ja više nisam mogao iæi u Mediju. (Tobija 1, 15)
Kad je Sara to èula, veoma se ražalostila. Plaèuæi je otišla u oèevu sobu, u nakani da se objesi. Ali onda, promislivši, reèe u sebi: "Zar da mi oca kude i da mu predbacuju: 'Imao si jedinu, ljubljenu, kæer, pa ti se, na nesreæu, i ona objesila.' Starog bih oca svoga rastužila i gurnula u carstvo mrtvih. Ne, neæu se objesiti: bolje mi je moliti Boga da mi udijeli smrt da nikad više ne èujem ovakvih uvreda." (Tobija 3, 10)
Zapovijedi, Gospode, da poðem s ove zemlje i da više nikada ne èujem one uvrede. (Tobija 3, 13)
i da nisam uprljala ime svoje, ni ime oca svojega u zemlji sužanjstva. Jedina sam kæi u oca, nema on drugoga djeteta koje bi ga naslijedilo, niti kakva brata blizu, niti roðaka koga bih èekala. Sedam sam muževa veæ izgubila: tÓa èemu bih još živjela? Ne želiš li mi smrt udijeliti, svrni onda pogled na me i smiluj se da nikad više ne èujem onih uvreda." (Tobija 3, 15)
