Knjiga Mudrosti, 9
1. Bože otaca naših i Gospode milosrða, ti koji si rijeèju svojom stvorio svemir
2. i koji si sazdao èovjeka mudrošæu svojom da vlada nad stvorovima tvojim
3. i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom praviènom:
4. daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me izmeðu djece svoje.
5. Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, èovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone.
6. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi nièemu vrijedio.
7. Ti si me izabrao za kralja svome narodu i za suca sinovima i kæerima svojim.
8. Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga Šatora koji si odiskona bio spremio.
9. S tobom je mudrost koja zna djela tvoja, koja je bila nazoèna kad si stvarao svijet; ona zna što je milo tvojim oèima i što je pravo po tvojim zapovijedima.
10. Pošlji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam što je tebi milo.
11. Jer ona sve zna i razumije, ona æe me razborito voditi u pothvatima mojim i štititi svojom moæi.
12. Tad æe ti djela moja biti ugodna, i ja æu pravedno upravljati pukom tvojim i bit æu dostojan prijestolja oca svoga.
13. Jer tko može spoznati Božju namisao i tko æe se domisliti što hoæe Gospod?
14. Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli.
15. Jer propadljivo tijelo tlaèi dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima.
16. Mi jedva nagaðamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko æe istražiti?
17. Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga.
18. Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako nauèili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošæu.