Fundar 217 Resultados para: Nisam
Zatim ustah noæu, u pratnji nekoliko ljudi, nikomu ne povjerivši što mi je Bog moj nadahnuo da uèinim za Jeruzalem; a nisam imao druge životinje osim kljuseta na kojem sam jahao. (Knjiga Nehemijina 2, 12)
Nastavio sam put prema Izvorskim vratima i Kraljevskom ribnjaku, ali nisam našao prolaza za životinju na kojoj sam jahao. (Knjiga Nehemijina 2, 14)
a da savjetnici nisu primijetili kamo sam otišao i što sam uèinio. Sve do sada nisam ništa rekao Židovima: ni sveæenicima, ni velikašima, ni savjetnicima, ni drugima nadstojnicima. (Knjiga Nehemijina 2, 16)
Ali prijašnji upravitelji, moji prethodnici, ugnjetavahu narod: svakoga su dana od njega uzimali èetrdeset šekela srebra za kruh; i njihove su sluge ugnjetavale narod. A ja nisam nikada tako èinio, zbog straha Božjega. (Knjiga Nehemijina 5, 15)
Èak sam se jednako držao posla oko zida i nisam kupio ni jedne njive! Svi su moji momci bili ondje okupljeni na poslu. (Knjiga Nehemijina 5, 16)
Svakoga se dana o mom trošku pripremalo jedno goveèe, šest biranih ovaca i peradi; svakih deset dana donosilo se obilje vina za sve. A opet nisam nikada tražio upraviteljskog poreza na kruh, jer je narod veæ bio teško optereæen. (Knjiga Nehemijina 5, 18)
Kad su Sanbalat, Tobija, Gešem Arapin i ostali naši neprijatelji doèuli da sam obnovio zid i da nije u njemu ostalo pukotine - do toga vremena nisam zapravo bio namjestio krila na vratima - (Knjiga Nehemijina 6, 1)
U to vrijeme nisam bio u Jeruzalemu, jer sam trideset i druge godine babilonskog kralja Artakserksa otišao kralju; ali poslije nekog vremena izmolio sam u kralja (Knjiga Nehemijina 13, 6)
Ali kada Šalmanasar umrije, zakralji se mjesto njega Sanherib, njegov sin. Ceste njegove postadoše opasne i ja više nisam mogao iæi u Mediju. (Tobija 1, 15)
Nisam znao da je u zidu bila ptièica. I kako mi oèi bijahu otvorene, padoše mi tople ptièje izmetine u oèi i od toga dobih bijele mrlje. Išao sam lijeènicima, ali mi ne mogoše pomoæi. Uzdržavao me Ahikar dok ne ode u Elimaidu. (Tobija 2, 10)
A ona odgovori: "Dadoše mi ga kao dar povrh plaæe." Ali ja nisam vjerovao, nego sam joj, naljutivši se na nju, svejednako govorio da ga vrati gospodarima. A ona onda odgovori: "Gdje su tvoje milostinje i tvoja dobra djela? Eto, vide se na tebi!" (Tobija 2, 14)
i da nisam uprljala ime svoje, ni ime oca svojega u zemlji sužanjstva. Jedina sam kæi u oca, nema on drugoga djeteta koje bi ga naslijedilo, niti kakva brata blizu, niti roðaka koga bih èekala. Sedam sam muževa veæ izgubila: tÓa èemu bih još živjela? Ne želiš li mi smrt udijeliti, svrni onda pogled na me i smiluj se da nikad više ne èujem onih uvreda." (Tobija 3, 15)
