1. Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu.

2. Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

3. Polako se povlaèile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale,

4. a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata.

5. Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.

6. Kad je izminulo èetrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je naèinio na korablji;

7. ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile.

8. Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje.

9. Ali golubica ne naðe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju.

10. Poèeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje.

11. Prema veèeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.

12. Još poèeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.

13. Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.

14. A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.

15. Tada Bog reèe Noi:

16. "Iziði iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom.

17. Sa sobom izvedi sva živa biæa, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!"

18. I Noa iziðe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih.

19. Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi što se zemljom mièu - iziðu iz korablje, vrsta za vrstom.

20. I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih èistih životinja i od svih èistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

21. Jahve omirisa miris ugodni pa reèe u sebi: "Nikad više neæu zemlju u propast strovaliti zbog èovjeka, tÓa èovjeèje su misli opake od njegova poèetka; niti æu ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam uèinio.

22. Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vruæine, ljeta, zime, dani, noæi nikada prestati neæe."




“Pode-se manter a paz de espírito mesmo no meio das tempestades da vida”. São Padre Pio de Pietrelcina