Knjiga Mudrosti, 12

1. i tvoj je besmrtni duh u svemu.

1. Incorruptibilis enim spiritus tuus est in omnibus.

2. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloæe i da se ufaju u tebe, Gospode!

2. Ideoque eos, qui exerrant, paulatim corripis et, de quibus peccant, admones et corrigis, ut, relicta malitia, credant in te, Domine.

3. Zamrzio si drevne stanovnike svoje Svete zemlje

3. Illos enim antiquos inhabitatores terrae sanctae tuae, quos exhorruisti,

4. jer su èinili zlodjela grozna u vradžbinama i obredima bezbožnim;

4. quoniam odibilia faciebant, opera medicaminum et sacrificia impia;

5. okrutne ubojice djece, žderaèe utrobe na gozbama mesa ljudskog, posveæenike s krvava pira,

5. et filiorum necatores sine misericordia et comestores viscerum C humanarum carnium epulationem et sanguinis - participes mysteriorum e medio comissationis

6. roditelje ubojice biæa bespomoænih, odluèio si uništiti rukama otaca naših,

6. et auctores caedis parentes ipsos animarum inauxiliatarum perdere voluisti per manus parentum nostrorum,

7. da najdraža ti od sviju zemalja primi dostojno naselje djece Božje.

7. ut dignam perciperet peregrinationem puerorum Dei, quae tibi omnium carissima est terra.

8. Ipak si i njih poštedio kao ljude, jer si im pred vojskom svojom poslao ose kao preteèe da ih malo-pomalo istrijebe.

8. Sed et his tamquam hominibus pepercisti et misisti antecessores exercitus tui vespas, ut illos paulatim exterminarent.

9. Premda si ih mogao, kao bezbožnike, predati u boju rukama pravednika ili strašnim zvijerima ili ih strogom rijeèju najedanput zatrti,

9. Non quia impotens eras in acie subicere impios iustis aut bestiis saevis aut verbo duro simul exterminare;

10. sudeæi im malo-pomalo, davao si mjesta pokajanju, premda si dobro znao da je to opak rod kojem je zloæa priroðena i da im se æud nikad neæe izmijeniti,

10. sed, paulatim iudicans, dabas locum paenitentiae, non ignorans quoniam nequam erat generatio eorum, et naturalis malitia ipsorum, et quoniam non poterat mutari cogitatio illorum in perpetuum:

11. jer je to pleme odiskona bilo prokleto. A što si ostavio nekažnjene njihove grijehe, nije bilo od straha ni pred kim.

11. semen enim erat maledictum ab initio. Nec timens aliquem, veniam dabas peccatis illorum;

12. Jer tko bi tebi smio kazati: "Što si uèinio?" I tko se smije oprijeti sudu tvojemu? Ili te optužiti što si uništio narode koje si stvorio? Ili tko æe ustati protiv tebe kao branitelj nepravednih ljudi?

12. quis enim dicet tibi: “Quid fecisti?”. Aut quis stabit contra iudicium tuum? Aut quis tibi imputabit, si perierint nationes, quas tu fecisti? Aut quis in contentionem tecum veniet, vindex iniquorum hominum?

13. Jer, osim tebe, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo.

13. Non enim est alius Deus quam tu, cui cura est de omnibus, ut ostendas quoniam non iniuste iudicasti.

14. A nijedan kralj ni vladar ne smije ustati protiv tebe u korist onih koje si kaznio.

14. Neque rex neque tyrannus in conspectu tuo resistere poterit tibi de his, quos perdidisti.

15. I jer si pravedan, upravljaš svime pravedno, i nedostojno je moæi tvoje kazniti onoga koji kazne ne zaslužuje.

15. Cum autem sis iustus, iuste omnia disponis; ipsum quoque, qui non debet puniri, condemnare exterum aestimas a tua virtute.

16. Jer moæ je tvoja naèelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti.

16. Fortitudo enim tua iustitiae initium est, et ob hoc, quod omnium Dominus es, omnibus te parcere facit.

17. Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moæi i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše.

17. Fortitudinem enim ostendis, cum non crederis esse in potentia consummatus, et horum, qui te nesciunt, audaciam traducis.

18. Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom, jer kad god hoæeš, moæ ti je pri ruci.

18. Tu autem, dominator virtutis, cum clementia iudicas et cum magna indulgentia disponis nos: subest enim tibi, cum volueris, posse.

19. A takvim si djelima narod svoj pouèio da pravednik ima biti èovjeèan; podario si sinovima svojim dobru nadu, jer daješ pokajanje za grijehe.

19. Docuisti autem populum tuum per talia opera, quoniam oportet iustum esse humanum, et bonae spei fecisti filios tuos, quoniam das super peccatis paenitentiam.

20. Jer kad si s tolikim obzirom i blagošæu kaznio neprijatelje djece svoje i smrtne krivce - dajuæi im vremena i prigode da se zloæe svoje okane -

20. Si enim inimicos servorum tuorum et debitos morti cum tanta castigasti attentione et remissione dans tempus et locum, per quae possent mutari a malitia,

21. kako li si brižno sudio sinove svoje, èijim si ocima dao divna obeæanja i prisegama i savezima!

21. cum quanta diligentia iudicasti filios tuos, quorum parentibus iuramenta et conventiones dedisti bonarum promissionum!

22. Dok nas, dakle, koriš, dotle šibaš naše neprijatelje deset tisuæa puta strože, da bismo se sjetili dobrote tvoje kada sami sudimo i da oèekujemo milosrðe tvoje kada nam bude suðeno.

22. Cum ergo das nobis disciplinam, inimicos nostros multipliciter flagellas, ut bonitatem tuam cogitemus iudicantes et, cum de nobis iudicatur, speremus misericordiam.

23. Zato si one koji su živjeli bezbrižnim i bezumnim životom namuèio njihovim vlastitim gnusobama.

23. Unde et illis, qui in insipientia vitae iniuste vixerunt, per abominationes suas dedisti tormenta.

24. Jer su odviše zabasali na krivim putovima i stali kao bogove štovati najgore i najprezrenije od životinja, zabludjeli kao djeca bez razbora.

24. Etenim in erroris viis diutius erraverunt, deos aestimantes, quae etiam inter animalia e turpibus sunt vilia, infantium insensatorum more decepti:

25. Zato si im kao djeci bez razbora poslao kaznu rugla.

25. propter hoc, tamquam pueris insensatis, iudicium in derisum dedisti.

26. A jer ih nije pouèila kazna porugljiva, ubrzo iskusiše kaznu dostojnu Boga.

26. Qui autem ludibriis increpationis non sunt correcti, dignum Dei iudicium experientur;

27. Jer kad vidješe da su im za kaznu te životinje koje štovahu kao bogove, rasrdiše se na njih zbog patnja koje im prouzrokovaše i spoznaše pravoga Boga, o kom prije nisu htjeli ništa èuti. Zato ih je i stigla najviša osuda.

27. in quibus enim ipsi patientes indignabantur, per haec, quos putabant deos, in ipsis, cum exterminarentur, videntes, illum, quem olim negabant se nosse, verum Deum agnoverunt; propter quod et finis condemnationis venit super illos.