Biblija u jednoj godini.

Na 203. dan, Izaija 25-27 govori o Božjoj konačnoj pobjedi, obnovi Jeruzalema i sudu nad neprijateljima, nudeći nadu za budućnost. Habakuk 3 predstavlja poetsku molitvu povjerenja, prepoznajući Božju veličinu čak i u teškim vremenima. Izreke 11:5-8 naglašavaju vrijednost pravednosti i posljedice zloće, vodeći nas u potrazi za pravednim životom.

Poglavlje 25

1. Jahve, ti si Bog moj, uznosim te, tvoje ime slavim, jer si proveo èudesan naum, smišljen od davnine, istinit i vjeran,

2. jer grad si pretvorio u hrpu kamenja, a mjesto utvrðeno u ruševine. Tvrða neprijateljska više nije grad, dovijeka se više obnoviti neæe.

3. Zato te slavi narod snažan, grad moænih plemena tebe se boji;

4. jer ti si utoèište nevoljnom, utoèište ubogom u nevolji; ti si skrovište od pljuska i od žege zaklon, jer æud je silnièka kao pljusak zimski;

5. kao žega nad zemljom sušnom ti gušiš graju neprijatelja; kao žega sjenom oblaka prekinu se silniku pjesma pobjednièka.

6. I Jahve nad Vojskama spremit æe svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline soène, od vina staložena.

7. Na ovoj gori on æe raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivaè koji sva plemena pokrivaše

8. i uništit æe smrt zasvagda. I suzu æe sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu æe svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reèe.

9. I reæi æe se u onaj dan: "Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Klièimo i veselimo se spasenju njegovu,

10. jer ruka Jahvina na ovoj gori poèiva!" Moab je izgažen na svome mjestu kao što se gazi slama na buništu;

11. ondje on razmahuje rukama kao što ih razmahuje plivaè kada pliva. Ali Jahve obara njegovu ponositost i propinjanja ruku njegovih.

12. Visoku tvrðu tvojih zidina on razvaljuje, na zemlju baca, u prah ruši.

Poglavlje 26

1. U onaj dan pjevat æu ovu pjesmu u zemlji Judinoj: "Tvrd grad mi imamo: za obranu nam On podiže zidove i predziða.

2. Otvorite vrata! Nek' uðe narod pravedni koji èuva vjernost,

3. èiji je znaèaj èvrst, koji èuva mir jer se u te uzda.

4. Uzdajte se u Jahvu dovijeka, jer Jahve je Stijena vjeèna;

5. on obara one koji obitavahu visoko, razvaljuje tvrðu visoku, ruši u prah, sravnjuje sa zemljom,

6. te je gaze noge, noge ubogih i koraci nevoljnih."

7. Put je pravednikov prav, ti ravniš stazu pravednom.

8. Da, na stazi tvojih sudova željno te, Jahve, èekamo; ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi.

9. Dušom svojom žudim tebe noæu i duhom svojim u sebi te tražim. Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi, uèe se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.

10. Ako se pomiluje opaki, on se ne uèi pravednosti. U zemlji pravednosti on èini bezakonje i ne obazire se na velièanstvo Jahvino.

11. Jahve, ruka je tvoja podignuta, a oni je ne vide. Nek' vide i postide se, nek' ih proguta revnost za narod, nek' ih proždre oganj pripravljen dušmanima tvojim.

12. Jahve, ti mir nama daješ, jer ti si tvorac svih djela naših.

13. Jahve, Bože naš, gospodarili su nama osim tebe drugi gospodari, ali tebe jedinog, ime tvoje, èastimo.

14. Mrtvi neæe oživjeti, sjene neæe uskrsnuti, jer ti si ih kaznio i uništio i zatro svaki spomen na njih!

15. Umnožio si narod, Jahve, umnožio si narod, proslavio se, proširio sve granice zemlje!

16. Jahve, tražili su te u nevolji; izlijevali tihu molitvu, kad ih je stigla tvoja kazna.

17. Kao što se trudna žena pred poroðajem grèi i vièe u bolovima, takvi smo, Jahve, pred tobom.

18. Zatrudnjeli smo, u mukama smo kao da raðamo, nismo donijeli duha spasenja zemlji nit' se rodiše stanovnici svijeta.

19. Tvoji æe mrtvi oživjeti, uskrsnut æe tijela. Probudite se i klièite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja æe sjene na svijet dati.

20. Hajde, narode moj, uði u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se èaskom dok jarost ne proðe.

21. Jer, gle, iziæi æe Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg' ogriješiše. Izbacit æe zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neæe više kriti onih koji su na njoj poklani.

Poglavlje 27

1. U onaj dan kaznit æe Jahve maèem ljutim, velikim i jakim Levijatana, zmiju hitru, Levijatana, zmiju vijugavu, i ubit æe zmaja morskoga.

2. U onaj dan pjevajte mu, vinogradu vinorodnom:

3. Ja, Jahve, njega èuvam, svaki èas ga zalijevam, i da ga tko ne ošteti, danju i noæu stražim.

4. Nema gnjeva u meni! Nek' se trnje i draè samo pojavi, protiv njega ustat æu u boj, svega æu ga sažgati!

5. Ili u moje nek' doðe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!

6. Dolaze dani kad æe se ukorijeniti Jakov, razgranit' se i procvasti Izrael, i sav svijet plodovima napuniti.

7. Je li ga udario kako udari one koji njega udarahu? Je li ga ubio kako ubi one koji njega ubiše?

8. Za kaznu ga potjera, izagna, odnese ga silnim dahom svojim u dan istoènjaka.

9. Tako æe se okajati bezakonje Jakovljevo; a ovo je sve plod oproštenja grijeha njegova. Neka se smrve svi kamenovi žrtvenika kao što se u prah drobi kreèno kamenje! Nek' se više ne dižu ašere i sunèani stupovi!

10. Jer opustje tvrdi grad, naselje je poharano, napušteno kao pustinja. Telad ondje pase - leži ondje, grmlje brsti.

11. Kad mu se osuše grane, lome ih, dolaze žene i oganj pale. Jer to je narod nerazuman, zato ga neæe žaliti Stvoritelj, Tvorac mu se neæe smilovati.

12. Jahve æe u dan onaj klasje vrijeæi od Eufrata do Potoka egipatskog, i bit æete pobrani jedan po jedan, djeco Izraelova.

13. U onaj dan zatrubit æe velika trublja, i doæi æe izgubljeni u zemlji asirskoj, i koji bijahu izgnani u zemlju egipatsku, i poklonit æe se Jahvi na Svetoj gori, u Jeruzalemu.

1. Molitva. Od proroka Habakuka. Na naèin tužbalice.

2. Jahve, èuo sam za slavu tvoju, Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!

3. Bog stiže iz Temana, a Svetac s planine Parana! Velièanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave.

4. Sjaj mu je k'o svjetlost, zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila.

5. Kuga pred njim ide, groznica ga sustopice prati.

6. On stane, i zemlja se trese, on pogleda, i dršæu narodi. Tad se raspadoše vjeène planine, bregovi stari propadoše, njegove su staze od vjeènosti.

7. Prestrašene vidjeh kušanske šatore, èadore što dršæu u zemlji midjanskoj.

8. Jahve, planu li tvoj gnjev na rijeke ili jarost tvoja na more te jezdiš na svojim konjima, na pobjednièkim bojnim kolima?

9. Otkrivaš svoj luk i otrovnim ga strijelama sitiš. Bujicama rasijecaš tlo,

10. planine dršæu kad te vide, navaljuje oblaka prolom, bezdan diže svoj glas.

11. Sunce uvis diže ruke, mjesec u obitavalištu svojem popostaje, pred blijeskom tvojih strijela, pred blistavim sjajem koplja tvoga.

12. Jarosno po zemlji koraèaš, srdito gaziš narode.

13. Iziðe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika; sori vrh kuæe bezbožnikove, ogoli joj temelje do stijene.

14. Kopljima si izbo voðu ratnika njegovih, koji navališe da nas s radošæu satru, kao da æe potajice proždrijet' ubogoga.

15. Gaziš po moru s konjima svojim, po puèini silnih voda!

16. Èuo sam! Sva se moja utroba trese, podrhtavaju mi usne na taj zvuk, trulež prodire u kosti moje, noge klecaju poda mnom. Poèinut æu kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada.

17. Jer smokvino drvo neæe više cvasti niti æe na lozi biti ploda, maslina æe uskratiti rod, polja neæe donijeti hrane, ovaca æe nestati iz tora, u oborima neæe biti ni goveda.

18. Ali ja æu se radovati u Jahvi i kliktat æu u Bogu, svojem Spasitelju.

19. Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine. Zborovoði. Na žièanim glazbalima.

5. Nedužnomu pravda njegova put utire, a zao propada od svoje zloæe.

6. Poštene izbavlja pravda njihova, a bezbožnici se hvataju u svoju lakomost.

7. Kad zao èovjek umre, nada propada i ufanje u imetak ruši se.

8. Pravednik se od tjeskobe izbavlja, a opaki dolazi na mjesto njegovo.