Tobija, 11
1. Nastaviše put dok se ne približiše Ninivi.
2. Onda Rafael kaza Tobiji: "Ne znaš li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga?
3. Potrèimo nas dvojica prije tvoje žene i priredimo kuæu:
4. uzmi u ruku riblju žuè." Krenuše, a pas za njima.
5. Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete.
6. Izdaleka ga opazi pa reèe Tobitu: "Evo, vraæa se sin tvoj i èovjek koji ga pratio."
7. A Rafael reèe Tobiji: "Znam da æe otac tvoj otvoriti oèi.
8. Ribljom žuèi namaži njegove oèi, a on æe ih, oæutjevši svrbež, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti."
9. Dotle se Ana, potrèavši naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i reèe mu: "Opet te vidim, sine moj! Od ovoga èasa mogu mirno umrijeti!" Nato oboje zaplakaše.
10. Tobit iziðe na vrata i spotaèe se, ali sin potrèa k njemu
11. i pridrža ga, razmaza žuè ocu preko oèiju i kaza: "Hrabro, oèe moj!"
12. Kad ga oèi zasvrbješe, protrlja ih, a iz oèinjih mu se kutiæa oljuštiše bijele mrlje.
13. Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi:
14. "Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anðeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!"
15. Njegov sin, sav sretan, uðe u kuæu te izvijesti oca o velikim dogaðajima što su mu se zbili u Mediji.
16. Tobit, prepun radosti i blagoslivljajuæi Boga, poðe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao.
17. Kada Tobit doðe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govoreæi joj: "Dobro došla, kæeri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!"
18. I velika radost obuze svu braæu njegovu u Ninivi.
19. A doðoše i Ahikar i njegov neæak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana.
