Ezekiel, 33

1. Doðe mi rijeè Jahvina:

1. Et factum est verbum Do mini ad me dicens:

2. "Sine èovjeèji, govori sinovima naroda svojega! Reci: 'Ako ja na neku zemlju dovedem maè, a narod te zemlje uzme jednoga izmeðu sebe i postavi ga za stražara,

2. “Fili ho minis, loquere ad filios populi tui et dices ad eos: Terra, cum induxero super eam gladium, et tulerit populus terrae virum unum de finibus suis et constituerit eum sibi speculatorem,

3. a on - videæi da maè dolazi na zemlju - zatrubi u rog i opomene sav narod:

3. et ille viderit gladium venientem super terram et cecinerit bucina et annuntiaverit populo;

4. ako se tada onaj koji èuje glas roga ne da opomenuti te maè doðe i pogubi ga - krv njegova past æe na glavu njegovu:

4. audiens autem quisquis ille est sonum bucinae, non se observaverit, veneritque gladius et tulerit eum: sanguis ipsius super caput eius erit;

5. jer, èuo je glas roga, ali se ne dade opomenuti - krv njegova past æe na njega. Da se dao opomenuti, spasio bi život.

5. sonum bucinae audivit et non se observavit, sanguis eius in ipso erit. Si autem se custodierit, animam suam salvavit.

6. A opet, ako stražar - videæi da maè dolazi na zemlju - ne zatrubi u rog i ne opomene narod te maè doðe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali æu ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke.'

6. Quod si speculator viderit gladium venientem et non insonuerit bucina, et populus non se custodierit; veneritque gladius et tulerit de eis animam: ille quidem in iniquitate sua captus est, sanguinem autem eius de manu speculatoris requiram.

7. I tebe sam, sine èovjeèji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad èuješ rijeè iz mojih usta, opomeni ih u moje ime.

7. Te autem, fili hominis, speculatorem dedi domui Israel. Audiens ergo ex ore meo sermonem, commonebis eos ex me.

8. Reknem li bezbožniku: 'Bezbožnièe, umrijet æeš!' - a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik æe umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit æu iz tvoje ruke.

8. Si, me dicente ad impium: Impie, morte morieris, non fueris locutus, ut se custodiat impius a via sua, ipse impius in iniquitate sua morietur, sanguinem autem eius de manu tua requiram.

9. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on æe umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.

9. Si autem commonueris impium, ut a viis suis convertatur, et ille non fuerit conversus a via sua, ipse in iniquitate sua morietur, porro tu animam tuam liberasti.

10. Sine èovjeèji, reci domu Izraelovu: Vi govorite: 'Prijestupi i grijesi naši pritišæu nas i zbog njih propadamo! I da još živimo?'

10. Tu ergo, fili hominis, dic ad domum Israel: Sic locuti estis, dicentes: “Iniquitates nostrae et peccata nostra super nos sunt, et in ipsis nos tabescimus; quomodo ergo vivere poterimus?”.

11. Odgovori im: 'Života mi moga - rijeè je Jahve Gospoda - nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!'

11. Dic ad eos: Vivo ego, dicit Dominus Deus; nolo mortem impii, sed ut revertatur impius a via sua et vivat. Convertimini, convertimini a viis vestris pessimis; et quare moriemini, domus Israel?

12. Sine èovjeèji, reci sinovima naroda svoga: 'Pravednika neæe izbaviti pravednost njegova u dan kad sagriješi niti æe bezbožnik stradati zbog svoje bezbožnosti u dan kad se od nje odvrati, kao što ni pravednik neæe moæi ostati na životu u dan kad sagriješi.

12. Tu itaque, fili hominis, dic ad filios populi tui: Iustitia iusti non liberabit eum in quacumque die praevaricatus fuerit; et impietas impii non nocebit ei in quacumque die conversus fuerit ab impietate sua; et iustus non poterit vivere in iustitia sua in quacumque die peccaverit.

13. Reknem li ja prevedniku: 'Živjet æeš!' a on se pouzda u svoju pravednost i stane èiniti nepravdu, zaboravit æu svu njegovu pravednost, i on æe umrijeti zbog nepravde što je poèini!

13. Etiamsi dixero iusto quod vita vivat, et, confisus in iustitia sua, fecerit iniquitatem, omnes iustitiae eius oblivioni tradentur, et in iniquitate sua, quam operatus est, in ipsa morietur.

14. A reknem li bezbožniku: 'Umrijet æeš!' a on se odvrati od grijeha svojega i stane raditi po zakonu i pravdi,

14. Sin autem dixero impio: Morte morieris, et egerit paenitentiam a peccato suo feceritque iudicium et iustitiam,

15. vrati zalog, plati oteto i stane živjeti po zakonima života, ne èineæi bezakonja - živjet æe, neæe umrijeti!

15. pignus restituerit ille impius rapinamque reddiderit, in mandatis vitae ambulaverit nec fecerit quidquam iniustum, vita vivet et non morietur;

16. I svi grijesi njegovi što ih bijaše poèinio bit æe mu zaboravljeni. Radi po zakonu i pravdi, živjet æe!'

16. omnia peccata eius, quae peccavit, non imputabuntur ei: iudicium et iustitiam fecit, vita vivet.

17. Ali sinovi naroda tvoga govore: 'Jahvin put nije pravedan!' Njihov put nije pravedan!

17. Et dicunt filii populi tui: “Non est aequa via Domini”; et ipsorum via iniqua est.

18. Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane èiniti nepravdu, on æe stoga umrijeti.

18. Cum enim recesserit iustus a iustitia sua feceritque iniquitates, morietur in eis;

19. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti i stane raditi po zakonu i pravdi, on æe zbog toga živjeti.

19. et cum recesserit impius ab impietate sua feceritque iudicium et iustitiam, vivet in eis.

20. A vi velite: 'Jahvin put nije pravedan!' Svakome æu od vas suditi prema putovima njegovim, dome Izraelov!"

20. Et dicitis: “Non est recta via Domini”. Unumquemque iuxta vias suas iudicabo de vobis, domus Israel”.

21. Godine dvanaeste, desetoga mjeseca, petoga dana našeg izgnanstva, doðe k meni bjegunac iz Jeruzalema i reèe: "Pade grad!"

21. Et factum est in duodecimo anno, in decimo, in quinta mensis transmigrationis nostrae, venit ad me, qui fugerat de Ierusalem, dicens: “Vastata est civitas”.

22. Ruka se Jahvina spustila na me uveèe, prije dolaska toga bjegunca, i otvorila mi usta prije negoli on doðe k meni ujutro! Otvoriše mi se, dakle, usta i ja više ne bijah nijem.

22. Manus autem Domini facta fuerat ad me vespere, antequam veniret qui fugerat; aperuitque os meum, donec veniret ad me mane, et, aperto ore meo, non silui amplius.

23. I doðe mi rijeè Jahvina:

23. Et factum est verbum Domini ad me dicens:

24. "Sine èovjeèji, oni koji žive u ovim ruševinama zemlje Izraelove govore: 'Jedan bijaše Abraham i baštini ovu zemlju, a nas je mnogo - nama je zemlja dana u posjed!'

24. “Fili hominis, qui habitant in ruinosis his super humum Israel, loquentes aiunt: “Unus erat Abraham et hereditate possedit terram; nos autem multi, nobis data est terra in possessionem”.

25. Stoga im reci: 'Ovako govori Jahve Gospod: Vi blagujete po gorama, oèi podižete kumirima svojim, krv prolijevate - i još da posjedujete ovu zemlju?

25. Idcirco dices ad eos: Haec dicit Dominus Deus: Qui in sanguine comeditis et oculos vestros levatis ad idola vestra et sanguinem funditis, numquid terram hereditate possidebitis?

26. Na svoj se maè oslanjate, èinite gadosti, oskvrnjujete ženu bližnjega - i još da posjedujete ovu zemlju?'

26. Stetistis in gladiis vestris, fecistis abominationes, et unusquisque uxorem proximi sui polluit, et terram hereditate possidebitis?

27. Ovo im reci: 'Ovako govori Jahve Gospod: Života mi moga, oni koji su u ruševinama od maèa æe pasti; one koji su u polju dat æu zvijerima da ih proždru; a koji su u utvrdama i po peæinama od kuge æe poginuti!

27. Haec dices ad eos: Sic dicit Dominus Deus: Vivo ego, qui in ruinosis habitant, gladio cadent; et, qui in agro est, bestiis tradetur ad devorandum; qui autem in praesidiis et in speluncis sunt, peste morientur.

28. Tako æu zemlju ovu razoriti i opustošiti i nestat æe zauvijek drskoga njezina ponosa. Opustjet æe gore Izraelove i nitko više neæe njima prolaziti.

28. Et dabo terram in solitudinem et desertum, et deficiet superba fortitudo eius, et desolabuntur montes Israel, ita ut nullus sit qui per eos transeat;

29. I znat æe da sam ja Jahve kad zemlju njihovu razorim i opustošim zbog svih gadosti što ih poèiniše.'

29. et scient quia ego Dominus, cum dedero terram desolatam et desertam propter universas abominationes suas, quas operati sunt.

30. A o tebi, sine èovjeèji, sinovi naroda tvoga kazuju uza zidove i na kuænim vratima i govore jedan drugom: 'Hajde da èujemo kakva je to rijeè došla od Jahve!'

30. Et tu, fili hominis, filii populi tui, qui loquuntur de te iuxta parietes et in ostiis domorum et dicunt unus ad alterum, vir ad fratrem suum, loquentes: “Venite et audite, qui sit sermo egrediens a Domino”.

31. I hrle k tebi kao na zbor narodni; i narod moj sjeda preda te i sluša tvoje rijeèi, ali ih ne izvršuje: naslaðuju se njima u ustima, a srce im ide za nepravednim dobitkom.

31. Et veniunt ad te quasi si conveniat populus, et sedent coram te populus meus; et audiunt sermones tuos et non faciunt eos, quia quasi amatores loquuntur, et avaritiam suam sequitur cor eorum.

32. I gle, ti si za njih kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim: rijeèi ti slušaju, ali ih ne izvršuju.

32. Et es eis quasi carmen amatorum, quod suavi voce et cum dulci chordarum sono canitur, et audiunt verba tua et non faciunt ea.

33. Ali kad sve ovo doðe - gle, veæ dolazi - znat æe da prorok bijaše meðu njima!"

33. Et cum venerit, quod praedictum est — ecce enim venit — tunc scient quod prophetes fuerit inter eos”.