Knjiga Postanka, 3
1. Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reèe ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?"
2. Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti.
3. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'"
4. Nato æe zmija ženi: "Ne, neæete umrijeti!
5. Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit æe vam se oèi, i vi æete biti kao bogovi koji razluèuju dobro i zlo."
6. Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oèi zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.
7. Tada se obadvoma otvore oèi i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišæa i naprave sebi pregaèe.
8. Uto èuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - èovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, meðu stabla u vrtu.
9. Jahve, Bog, zovne èovjeka: "Gdje si?" - reèe mu.
10. On odgovori: "Èuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih."
11. Nato mu reèe: "Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?"
12. Èovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo."
13. Jahve, Bog, reèe ženi: "Što si to uèinila?" "Zmija me prevarila pa sam jela", odgovori žena.
14. Nato Jahve, Bog, reèe zmiji: "Kad si to uèinila, prokleta bila meðu svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat æeš i zemlju jesti sveg života svog!
15. Neprijateljstvo ja zameæem izmeðu tebe i žene, izmeðu roda tvojeg i roda njezina: on æe ti glavu satirati, a ti æeš mu vrebati petu."
16. A ženi reèe: "Trudnoæi tvojoj muke æu umnožit, u mukama djecu æeš raðati. Žudnja æe te mužu tjerati, a on æe gospodariti nad tobom."
17. A èovjeku reèe: "Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! - evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom æeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
18. Raðat æe ti trnjem i korovom, a hranit æeš se poljskim raslinjem.
19. U znoju lica svoga kruh svoj æeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: tÓa iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah æeš se i vratiti."
20. Svojoj ženi èovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima.
21. I naèini Jahve, Bog, èovjeku i njegovoj ženi odjeæu od krzna pa ih odjenu.
22. Zatim reèe Bog: "Evo, èovjek postade kao jedan od nas - znajuæi dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!"
23. Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obraðuje zemlju iz koje je i uzet.
24. Istjera, dakle, èovjeka i nastani ga istoèno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni maè koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života.