Knjiga Nehemijina, 2

1. Mjeseca Nisana, dvadesete godine kraljevanja Artakserksova, stajalo je vino pred kraljem. Uzeh ga i ponudih kralju. Nikada pred njim nisam bio tužan.

2. Tada mi kralj reèe: "Što ti je tužno lice? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!" Ja se veoma uplaših

3. i rekoh kralju: "Neka uvijek živi kralj! Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad gdje su grobovi mojih otaca razoren, a vrata mu ognjem spaljena?"

4. Kralj me upita: "Što, dakle, želiš?" Zazvah Boga nebeskoga

5. i odgovorih kralju: "Ako je kralju po volji i ako ti je mio sluga tvoj, pusti me da odem u Judeju, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim."

6. Kralj me upita pred kraljicom, koja je sjedila kraj njega: "Koliko bi trajao tvoj put? Kada æeš se vratiti?" Pošto sam utvrdio vrijeme koje je odgovaralo kralju, pusti me da odem.

7. Još rekoh kralju: "Ako je kralju po volji, mogao bih ponijeti pisma upraviteljima s onu stranu Rijeke da me propuste do Judeje;

8. i pismo Asafu, nadgledniku kraljeve šume, da mi dadne drva za gradnju vrata na tvrði Hrama, za gradski bedem i za kuæu u kojoj æu se nastaniti." I dade mi kralj, jer dobrostiva ruka Boga moga bijaše nada mnom.

9. I doðoh tako k upraviteljima s onu stranu Rijeke i dadoh im kraljeva pisma. A kralj posla sa mnom èasnike i konjanike.

10. Kad to èu Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, bi im vrlo mrsko što je došao èovjek da se zauzme za dobro Izraelaca.

11. Stigavši u Jeruzalem, ostadoh ondje tri dana.

12. Zatim ustah noæu, u pratnji nekoliko ljudi, nikomu ne povjerivši što mi je Bog moj nadahnuo da uèinim za Jeruzalem; a nisam imao druge životinje osim kljuseta na kojem sam jahao.

13. Iziðoh, dakle, noæu na Dolinska vrata i uputih se Zmajevskom izvoru, a zatim prema Smetlišnim vratima: razgledao sam jeruzalemski zid gdje je bio razoren i vrata koja su bila spaljena.

14. Nastavio sam put prema Izvorskim vratima i Kraljevskom ribnjaku, ali nisam našao prolaza za životinju na kojoj sam jahao.

15. Uspeo sam se zato noæu uz Potok, i dalje razgledajuæi zid, i ponovo sam ušao na Dolinska vrata. Tako sam se vratio,

16. a da savjetnici nisu primijetili kamo sam otišao i što sam uèinio. Sve do sada nisam ništa rekao Židovima: ni sveæenicima, ni velikašima, ni savjetnicima, ni drugima nadstojnicima.

17. Tada im rekoh: "Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajte, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu."

18. I objasnih im kako je dobrostiva ruka Boga moga bila nada mnom, a saopæih im i rijeèi koje mi kralj bijaše rekao. "Ustanimo", povikaše oni, "i gradimo!" I ukrijepiše im se ruke na dobro djelo.

19. Na te vijesti poèeše nam se rugati Sanbalat, Horonac, i sluga Tobija, Amonac, i Gešem, Arapin. Prezirno su nam govorili: "Što radite ovdje? Hoæete li se pobuniti protiv kralja?"

20. Ali im ja odgovorih ovim rijeèima: "Nebeski æe nam Bog dati da uspijemo. Mi, sluge njegove, ustasmo da gradimo. A vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu."