1 I doðe mi rijeè Jahvina:
2 "Idi i vièi u uši Jeruzalemu: Ovako govori Jahve: Spominjem se mladosti tvoje privržene, ljubavi tvoje vjerenièke: ti poðe za mnom u pustinju, po zemlji gdje se ne sije.
3 Izrael bijaše Jahvi svetinja, prvina plodova njegovih; tko god od njih jeðaše, bijaše kažnjen; zlo ga snaðe" - rijeè je Jahvina.
4 "Èujte rijeè Jahvinu, dome Jakovljev, i svi rodovi doma Izraelova.
5 Ovako govori Jahve: 'Kakvu nepravdu naðoše oci vaši na meni te se udaljiše od mene? Za ispraznošæu poðoše, te sami isprazni postadoše.
6 Ne pitahu: Gdje je Jahve koji nas izvede iz zemlje egipatske te nas voðaše kroz pustinju, po zemlji pustoj, jedva prohodnoj, po zemlji suhoj i mraènoj, po zemlji kojom nitko ne prolazi, nit' se tko nastanjuje?'
7 U zemlju vinograda i maslinika ja vas dovedoh, da se hranite plodom i dobrotom njezinom. Ali tek što uðoste, zemlju moju oskvrnuste i baštinu moju u gnusobu pretvoriste.
8 Sveæenici ne govorahu: 'Gdje je Jahve?' Tumaèi Zakona mene ne upoznaše, pastiri otpadoše od mene, a proroci prorokovahu u ime Baalovo i iðahu za onima što im pomoæi ne mogoše.
9 Zato æu još parnicu voditi s vama - rijeè je Jahvina - i parbit æu se sa sinovima sinova vaših.
10 Poðite, dakle, na otoke kitimske, da vidite, ili u Kedar pošljite izvidnice te dobro promislite i provjerite je li se igda što slièno zbilo.
11 Je li koji narod mijenjao bogove - oni èak i nisu bogovi! A narod moj Slavu svoju zamijeni za one što ne pomažu!
12 Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite," rijeè je Jahvina.
13 "Jer dva zla narod moj uèini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.
14 Je li Izrael rob il' sluga u kuæi roðen? Zašto plijenom posta?
15 Lavovi su na nj rikali, podizali glas svoj. U pustoš pretvoriše zemlju njegovu, gradove popališe, nema im žitelja.
16 Èak i oni iz Memfisa i Tafnisa brijahu ti tjeme.
17 Nisi li to sam sebi uèinio otpavši od Jahve, Boga svojega?
18 A sad, zašto kreæeš u Egipat da piješ vode iz Nila? Zašto kreæeš u Asiriju da piješ vode iz Rijeke?
19 Opaèina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuðuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi" - rijeè je Gospoda Jahve nad Vojskama.
20 "Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reèe: 'Neæu da robujem.' Pa ipak, na svakom povišem humu, pod svakim drvetom zelenim lijegao si k'o bludnica.
21 A ja te zasadih kao lozu izabranu, k'o sadnicu plemenitu. Kako li mi se samo prometnu u jalov izrod, u lozu divlju!
22 Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat æe mrlja bezakonja tvoga preda mnom" - rijeè je Jahve Gospoda.
23 "Kako samo možeš reæi: 'Nisam se uprljala, za baalima nisam trèala.' Pogledaj tragove svoje u Dolini, upoznaj što si uèinila. Deva brza što krstari stazama svojim,
24 magarica divlja navikla na pustinju, u pohoti svojoj požudno dašæe, tko da je ukroti u vrijeme gonjenja? Tko god je traži, neæe se umoriti, naæi æe je u mjesecu njezinu.
25 Èuvaj se da ti noga ne obosi, grlo se ne osuši. A ti kažeš: 'Ne, uzalud je! Jer volim strance, i za njima æu iæi.'
26 Kao što se lupež zastidi kad ga uhvate, tako æe se zastidjeti sinovi - dom Izraelov, oni, kraljevi, knezovi, sveæenici i proroci njihovi
27 koji govore drvetu: 'Ti si otac moj!' a kamenu: 'Ti si me rodio!' jer mi leða okreæu, a ne lice, ali u nevolji svojoj zapomažu: 'Ustani, spasi nas!'
28 Gdje su bogovi što ih ti sam naèini? Nek' ustanu ako te mogu spasiti u nevolji tvojoj! Jer imaš, o Judejo, bogova koliko i gradova! Koliko Jeruzalem ima ulica, toliko Baal ima žrtvenika.
29 Zašto hoæete da se sa mnom parbite? Svi se od mene odmetnuste" - rijeè je Jahvina.
30 "Zaludu sam udarao sinove vaše: vi iz toga ne uzeste pouke: maèevi vaši rastrgaše vaše proroke kao lav zatornik.
31 Kakva li ste roda? Èujte rijeè Jahvinu: Zar bijah pustinja Izraelu, il' zemlja mraèna? Zašto moj narod govori: 'Slobodu hoæemo, neæemo više k tebi!'
32 Zaboravlja li djevica svoj nakit il' nevjesta pojas svoj? A narod moj mene zaboravi, bezbroj je tomu veæ dana.
33 O, kako li dobro znaš svoj put kad tragaš za ljubavlju! Zato si i na zlo putove svoje navikla.
34 Èak su i ruke tvoje omašæene krvlju siromaha nevinih: nisi ih zatekla kako provaljuju vrata tvoja. Da, za sve njih ti æeš odgovarati.
35 A govoriš: 'Nevina sam, gnjev se njegov odvratio od mene.' Evo me da ti sudim jer govoriš: 'Nisam zgriješila.'
36 Kako si jadna u zabludjelosti svojoj! I Egipæani æe te posramiti kao što te posramiše Asirci.
37 I odavde æeš morati otiæi s rukama nad glavom svojom, jer Jahve odbaci one u koje se uzdaš; ti neæeš biti sretna s njima."
Versículos relacionados com Jeremija, 2:
Jeremija 2 započinje s prorokom koji je ukorio narod Izraela da napusti Boga i slijedi nakon drugih bogova. Izrađuje analogiju između Izraelove ljubavi prema drugim bogovima i prostituciji, opisujući kako je Izrael napustio svoju vjernost Bogu i prostituirao se idolima drva i kamena. Ispod je pet stihova povezanih s temama obuhvaćenim Jeremijom 2:
Ponovljeni zakon 32:15: "Ali Jesurum je stekao i dao mi2 (masnoću, zadebljao i prekrio vas masnoćom); i ostavio Boga koji je učinio i prezirao stijenu svog spasenja." Narod Izraela postali su samozadovoljni i zadovoljni svojim materijalnim prosperitetom, zaboravljajući Boga i prezirući njegovo spasenje.
Psalam 106:19-21: "Napravili su tele u Horebu i obožavali su lijevu sliku. Tako su razmjenjivali svoju slavu po liku vola koji jede biljku. Zaboravili su Boga, svog Spasitelja, koji je u Egiptu učinio sjajne stvari u Egiptu . " Ovaj stih opisuje pobunu Izraela protiv Boga u obožavanju idola, zaboravljajući velika čuda koje je učinio kako bi ih oslobodio od ropstva u Egiptu.
Ezekiel 23:30: "Te će se stvari obaviti s vama, jer vas prostituirate s narodima, kontaminirajući vas svojim idolima." Ovaj stih govori o posljedicama izraelske idolopoklonstva i nevjere, što je rezultiralo kaznama i prosudbama.
Izlazak 20:3: "Nećete imati druge bogove preda mnom." Ovo je prva zapovijed dao Mojsiju od Boga, koja naglašava važnost ljubavi i obožavanja samo Bogu, a ne drugim bogovima ili idolima.
Hosea 2:13: "Nije priznala da sam ja ta koja joj je dala pšenicu, novo vino i ulje, te množimo srebro i zlato, koje su koristili za Baal." Ovaj stih opisuje kako je Izrael zaboravio da je Bog izvor svih njegovih materijalnih blagoslova, dajući svoj prosperitet Baalu, lažnom Bogu.
Poglavlja: