Löydetty 298 Tulokset: kæeri

  • u njemu æe ipak preživjeti Ostatak koji æe spasiti sinove i kæeri. I evo, oni æe doæi k vama da vidite njihovo vladanje i njihova djela i da se utješite, jer æete upoznati: što god poduzeh protiv Jeruzalema, ne uèinih bez razloga. (Ezekiel 14, 22)

  • Sinove si svoje i kæeri uzimala koje meni porodi i njima ih za hranu klala. Malo ti bijaše tvoga bludnièenja, (Ezekiel 16, 20)

  • Zato, evo, ruku digoh na te, smanjivši ti obrok hrane i predavši te bijesu tvojih mrziteljica, kæeri filistejskih, koje se stide sramotnoga tvojeg vladanja. (Ezekiel 16, 27)

  • Evo opaèina sestre tvoje Sodome: gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno življaše ona i kæeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomagahu. (Ezekiel 16, 49)

  • A ja æu okrenuti udes njihov, udes Sodome i kæeri njenih, udes Samarije i kæeri njenih; i tvoj æu udes okrenuti meðu njima, (Ezekiel 16, 53)

  • Sestra tvoja Sodoma i kæeri njene vratit æe se u stanje prijašnje; sestra tvoja Samarija i kæeri njene vratit æe se u stanje prijašnje; ali i ti i kæeri tvoje vratit æete se u stanje prijašnje. (Ezekiel 16, 55)

  • I ti æeš se opomenuti svojih putova i postidjet æeš se kad primiš svoje sestre, stariju i mlaðu, koje æu ti dati za kæeri, ali ne snagom tvog Saveza. (Ezekiel 16, 61)

  • "Sine èovjeèji, bile dvije žene, kæeri jedne matere. (Ezekiel 23, 2)

  • Starijoj bijaše ime Ohola, a sestri joj Oholiba. Obje moje postadoše i rodiše mi sinove i kæeri. Evo im imenÄa: Samarija je Ohola, Jeruzalem Oholiba. (Ezekiel 23, 4)

  • I oni je razgoliše, zarobiše joj sinove i kæeri, a nju samu maèem pogubiše. I postade tako primjer svim ženama kako na njoj bi sud izvršen. (Ezekiel 23, 10)

  • Oborit æu na te svu svoju ljubomoru, neka s tobom jarosno postupe: nos i uši neka ti odsijeku, a ostatak tvoj da od maèa padne; sinove i kæeri da ti odvedu, a ostatak tvoj da oganj proguta. (Ezekiel 23, 25)

  • Zbor neka ih kamenuje i maèevima raskomada; sinove i kæeri neka im pokolje, a domove ognjem spali. (Ezekiel 23, 47)


“Não se desencoraje, pois, se na alma existe o contínuo esforço de melhorar, no final o Senhor a premia fazendo nela florir, de repente, todas as virtudes como num jardim florido.” São Padre Pio de Pietrelcina