Katholische Bibel
 

Prva knjiga o Samuelu, 2

30. Zato sam - rijeè je Jahve, Boga Izraelova - rekao doduše da æe dom tvoj i dom oca tvojega stupati preda mnom dovijeka, ali sada - rijeè je Jahvina - neka je to daleko od mene! Jer ja èastim one koji mene èaste, a koji mene preziru, bit æe osramoæeni.

Verse im Zusammenhang mit Prva knjiga o Samuelu, 2:

Poglavlje 2 od 1. Samuel opisuje molitvu zahvalnosti od Ane, Samuelove majke, za blagoslov djeteta nakon godina neplodnosti. Ona izvlači Božju veličinu, koja je jedina koja daje život i moć da prosudi i vlada svijetom. Štoviše, ona ističe važnost slijedećih načina Gospodina i poniznog pred njim.

Psalam 113:7-8: "On podiže iz prašine potrebitima, a brdo pepela uzgaja siromašne; to čini prinčeve, s prinčevima svog naroda." Kao što je Ana odgajana iz svog stanja neplodnosti da ima dijete, Bog je u stanju podići one koji su u teškim i poniznim uvjetima za poziciju časti i slave.

Mudre izreke 15:33: "Strah Jahvin je pouka mudrosti; i prije nego što čast postane poniznost." Ana naglašava važnost poniznosti pred Bogom i poslovicama jača da je strah od Gospodina, odnosno poštovanje i poštovanje Boga, ključ mudrosti i poniznosti.

Propovjednik 7:14: "Na dan prosperiteta, uživa u dobrom, ali na dan nevolja koje smatra; jer mu je Bog učinio suprotno njemu, taj čovjek možda ništa ne može prići za njim." Ana zahvaljuje Bogu na blagoslovu, ali također prepoznaje da u životu postoje teška vremena i da je Bog jedini koji vlada sve stvari, kako u prosperitetu, tako i u nevolji.

Jeremija 9:23-24: "Tako kaže Gospod, ne slavi mudro u njegovoj mudrosti, niti snažno u njegovoj snazi, niti bogataša u njegovom bogatstvu; znaj me da sam Gospodin, da radim dobročinstvo, prosudba i pravda na zemlji; jer to mi se sviđa, recite Gospodin. " Ana priznaje da je Bog jedini koji vlada svijetom i da se nema što ponositi, osim znanja i razumijevanja Boga. Jeremija pojačava ovu ideju, navodeći da je istinska slava znati Boga i njegove postupke na zemlji.





“Não se desencoraje, pois, se na alma existe o contínuo esforço de melhorar, no final o Senhor a premia fazendo nela florir, de repente, todas as virtudes como num jardim florido.” São Padre Pio de Pietrelcina