1. "Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se proèišæava.

2. Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudaèe rastaljene bakar.

3. Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najveæih dubina za kamenom u mraku zakopanim.

4. Èeljad iz tuðine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuæ' se, daleko od ljudi.

5. Krilo zemlje iz kojeg kruh nam nièe kao od vatre sve je razrovano.

6. Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima.

7. Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.

8. Zvijeri divlje njima nisu kroèile niti je kada lav njima prošao.

9. Ali na kamen diže èovjek ruku te iz korijena prevraæa planine.

10. U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža.

11. Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.

12. Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

13. Èovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili.

14. Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!'

15. Zlatom se èistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;

16. ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom.

17. Sa zlatom, staklom ne poreðuje se, nit' se daje za sud od suha zlata.

18. Èemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steæi Mudrost no biserje.

19. Što je prema njoj topaz etiopski? Ni èistim zlatom ne procjenjuje se.

20. Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

21. Sakrivena je oèima svih živih; ona izmièe pticama nebeskim.

22. Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo èuli.'

23. Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi.

24. Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.

25. Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti,

26. kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove,

27. tad ju je vidio te izmjerio, uèvrstio i do dna ispitao.

28. A potom je rekao èovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."





“O sábio elogia a mulher forte dizendo: os seu dedos manejaram o fuso. A roca é o alvo dos seus desejos. Fie, portanto, cada dia um pouco. Puxe fio a fio até a execução e, infalivelmente, você chegará ao fim. Mas não tenha pressa, pois senão você poderá misturar o fio com os nós e embaraçar tudo.” São Padre Pio de Pietrelcina