Jeremija, 8

1. "U ono vrijeme - rijeè je Jahvina - povadit æe iz grobova kosti kraljeva judejskih, kosti knezova njezinih, kosti sveæenika, kosti proroka i kosti žitelja jeruzalemskih.

2. I razasut æe ih prema suncu, prema mjesecu i prema svoj vojsci nebeskoj, koje ljubljahu, kojima služahu, koje slijeðahu, koje za savjet pitahu i kojima se klanjahu. I neæe ih pokupiti i sahraniti; ostat æe kao gnoj po zemlji.

3. Tada æe svima onima što preostanu od tih zlih plemena, po svim mjestima kuda ih rasprših, smrt biti milija od života" - rijeè je Jahve nad Vojskama.

4. "Reci im: Ovako govori Jahve: 'Padne li tko, neæe li opet ustati, zaluta li, neæe li se opet vratiti?

5. Zašto onda taj narod luta uporno i neprekidno? Èvrsto se drže laži, neæe da se obrate.

6. Pazio sam i osluškivao: Ne govore kako valja. Nitko se ne kaje zbog pakosti svoje, i ne govori 'Što uèinih?' Svatko je skrenuo trku svoju kao konj kad u boj nagne.

7. Èak i roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica, lastavica i ždral drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje suda Jahvina.

8. Kako možete tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!' Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara!

9. Mudraci æe biti osramoæeni, prestravljeni i uhvaæeni u zamku. Gle, oni prezreše rijeè Jahvinu! A njihova mudrost - što im koristi?

10. Zato æu žene njihove dati strancima, a vaša polja osvajaèima. Jer od najmanjeg do najveæega svi gramze za plijenom, od proroka do sveæenika svi su varalice.

11. I olako lijeèe ranu naroda mojega vièuæi: 'Mir! Mir!' Ali mira nema.

12. Neka se postide što gnusobu poèiniše, no oni više ne znaju što je stid, ne umiju se više crvenjeti. Zato æe popadati s onima što padaju, srušit æe se kad stanem kažnjavati" - govori Jahve.

13. "Htjedoh u berbu k njima - rijeè je Jahvina - a ono ni grozda na trsu, ni smokve na smokvi; èak je i lišæe uvelo. Zato ih predah onima što prolaze kraj njih.

14. 'Zašto još èekamo? Na okup! Zavucimo se u tvrde gradove da ondje izginemo, jer nas Jahve, Bog naš, zatire, napaja nas vodom otrovanom, jer zgriješismo protiv Jahve.

15. Nadasmo se miru, ali dobra nema, èekasmo vrijeme ozdravljenja, al' evo užasa!

16. Iz Dana dopire njištanje konja njegovih, od rzanja njegovih pastuha dršæe zemlja sva. Dolaze da proždru zemlju i što je napunja, grad i žitelje u njemu.'

17. I gle, puštam na vas otrovnice protiv kojih nema èarolija; ujedat æe vas - rijeè je Jahvina -

18. lijeka biti neæe." Bol me spopada, srce mi iznemoglo.

19. Evo zapomažu kæeri naroda moga iz zemlje daleke: "Zar Jahve nije više na Sionu? Kralj njegov? Zašto me razjariše svojim kipovima, ništavilima tuðinskim?

20. Žetva proðe, minu ljeto, a mi nismo spašeni!"

21. Satrven sam što je kæi naroda mojega satrvena, žalostan sam, stravom obuzet.

22. Zar u Gileadu nema balzama? Nema li ondje lijeènika? TÓa zašto ne dolazi ozdravljenje kæeri naroda mojega?

23. O, tko bi glavu moju pretvorio u vrelo, a oèi moje u vrutak suza, danju i noæu da plaèem nad poginulima kæeri svoje, naroda svojega!