Habakuk, 3
1. Molitva. Od proroka Habakuka. Na naèin tužbalice.
2. Jahve, èuo sam za slavu tvoju, Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu! Ponovi ga u naše vrijeme! Otkrij ga u naše vrijeme! U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
3. Bog stiže iz Temana, a Svetac s planine Parana! Velièanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave.
4. Sjaj mu je k'o svjetlost, zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila.
5. Kuga pred njim ide, groznica ga sustopice prati.
6. On stane, i zemlja se trese, on pogleda, i dršæu narodi. Tad se raspadoše vjeène planine, bregovi stari propadoše, njegove su staze od vjeènosti.
7. Prestrašene vidjeh kušanske šatore, èadore što dršæu u zemlji midjanskoj.
8. Jahve, planu li tvoj gnjev na rijeke ili jarost tvoja na more te jezdiš na svojim konjima, na pobjednièkim bojnim kolima?
9. Otkrivaš svoj luk i otrovnim ga strijelama sitiš. Bujicama rasijecaš tlo,
10. planine dršæu kad te vide, navaljuje oblaka prolom, bezdan diže svoj glas.
11. Sunce uvis diže ruke, mjesec u obitavalištu svojem popostaje, pred blijeskom tvojih strijela, pred blistavim sjajem koplja tvoga.
12. Jarosno po zemlji koraèaš, srdito gaziš narode.
13. Iziðe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika; sori vrh kuæe bezbožnikove, ogoli joj temelje do stijene.
14. Kopljima si izbo voðu ratnika njegovih, koji navališe da nas s radošæu satru, kao da æe potajice proždrijet' ubogoga.
15. Gaziš po moru s konjima svojim, po puèini silnih voda!
16. Èuo sam! Sva se moja utroba trese, podrhtavaju mi usne na taj zvuk, trulež prodire u kosti moje, noge klecaju poda mnom. Poèinut æu kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada.
17. Jer smokvino drvo neæe više cvasti niti æe na lozi biti ploda, maslina æe uskratiti rod, polja neæe donijeti hrane, ovaca æe nestati iz tora, u oborima neæe biti ni goveda.
18. Ali ja æu se radovati u Jahvi i kliktat æu u Bogu, svojem Spasitelju.
19. Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine. Zborovoði. Na žièanim glazbalima.
