1. Veliki su i nedokuèivi sudovi tvoji, zato lutaju duše nepouèljive.

2. Dok su mislili bezbožnici da imaju u vlasti sveti narod tvoj, postadoše sužnji tmine u okovima duge noæi, zatvoreni pod svojim krovovima, prognanici vjeène providnosti.

3. Mišljahu da æe im se tajni grijesi skriti, pokriveni tamnim velom zaborava, a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama.

4. Ni skrovište u koje se povukoše nije ih saèuvalo od straha, nego se oko njih razlijegao grozan jek, ukazivahu im se kobne utvare, mraènih lica.

5. I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti, niti su sjajne plamene zvijezde mogle osvijetliti tu strašnu noæ.

6. Jedino im se ukazivaše neka lomaèa, sama od sebe upaljena, puna užasa; i kad bi ta prikaza išèezla, oni je, izvan sebe od straha, držahu strašnijom nego što bijaše.

7. Nemoæna bijahu njihova umijeæa èarobnjaèka i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu.

8. Jer oni koji prije obeæavahu kako æe istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga.

9. Kad ih i nije ništa strahovito plašilo, bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija. Ginuli su od straha, ne usuðujuæi se pogledati ni u zrak kojem se ne može umaknuti.

10. Jer zloæa je strašljivaca: vlastitim se svjedoèanstvom osuðuje i uvijek zlo uveæava kad je stane savjest tištiti.

11. Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala što ih razum daje:

12. što se manje èovjek u sebi na njih oslanja, to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji.

13. I tako oni, one noæi zaista nemoæne izišle iz dubina Podzemlja nemoænog, usnuli istim snom,

14. bijahu progonjeni strašnim sablastima ili su smalaksali obamrle duše, jer ih napade iznenadan i neoèekivan strah.

15. I tako svaki, pavši gdje se našao, osta zatoèen u tamnici bez prijevornica:

16. i oraè i pastir i radnik koji se samotan muèi zaskoèeni zapadoše u neminovnu nevolju, svi bijahu okovani jednim lancem tame.

17. I šumni vjetar, i milopojni ptièji glas meðu lisnim granama, i odmjeren huk vode što silovito protjeèe; i divlja buka peæina što se ruše,

18. i nevidljiva trka životinja što skaèu, i urlik ljutih divljih zvijeri, i jeka što se odbija od gorskih dolova - sve ih ispunjaše užasom.

19. A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti i prepuštao se nesmetano svojim djelima.

20. Jedino se nad njima raskrilila teška noæ, slika mraka koji æe ih primiti; ali teži od same tame bijahu oni - teret sami sebi.





“A caridade é o metro com o qual o Senhor nos julgará.” São Padre Pio de Pietrelcina