| 1. | One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. |
| 2. | Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. |
| 3. | I klicahu jedan drugome: "Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!" |
| 4. | Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. |
| 5. | Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer èovjek sam neèistih usana, u narodu neèistih usana prebivam, a oèi mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!" |
| 6. | Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; |
| 7. | dotaèe se njome mojih usta i reèe: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten." |
| 8. | Tad èuh glas Gospodnji: "Koga da pošaljem? I tko æe nam poæi?" Ja rekoh: "Evo me, mene pošalji!" |
| 9. | On odgovori: "Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' neæete razumjeti, gledajte dobro, al' neæete spoznati.' |
| 10. | Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oèi, da oèima ne vidi, da ušima ne èuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio." |
| 11. | Ja rekoh: "Dokle, o Gospode?" On mi odgovori: "Dok gradovi ne opuste i ne ostanu bez žitelja, dok kuæe ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš, |
| 12. | dok Jahve daleko ne protjera ljude. Haranje veliko pogodit æe zemlju, |
| 13. | i ostane li u njoj još desetina, i ona æe biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku. Panj æe njihov biti sveto sjeme." |
