| 1. | Zborovoði. Davidov. Jahve, pronièeš me svega i poznaješ, |
| 2. | ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti veæ misli moje poznaješ. |
| 3. | Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. |
| 4. | Rijeè mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve veæ znadeš. |
| 5. | S leða i s lica ti me obuhvaæaš, na mene si ruku svoju stavio. |
| 6. | Znanje to odveæ mi je èudesno, previsoko da bih ga dokuèio. |
| 7. | Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? |
| 8. | Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. |
| 9. | Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj |
| 10. | i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. |
| 11. | Reknem li: "Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noæ umjesto svjetla okruži!" - |
| 12. | ni tmina tebi neæe biti tamna: noæ sjaji kao dan i tama kao svjetlost. |
| 13. | Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majèinu. |
| 14. | Hvala ti što sam stvoren tako èudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, |
| 15. | kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. |
| 16. | Oèi tvoje veæ tada gledahu djela moja, sve veæ bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi odreðeni dok još ne bješe ni jednoga. |
| 17. | Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokuèivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. |
| 18. | Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Doðem li im do kraja, ti mi preostaješ! |
| 19. | De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek' odstupe od mene! |
| 20. | Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani. |
| 21. | Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji? |
| 22. | Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima. |
| 23. | Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: |
| 24. | pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vjeènim! |
