| 1. | Nije l' vojska život èovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? |
| 2. | Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadnièara štono plaæu èeka, |
| 3. | mjeseci jada tako me zapadoše i noæi su muène meni dosuðene. |
| 4. | Liježuæ' mislim svagda: 'Kada æu ustati?' A dižuæ se: 'Kada veèer doèekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. |
| 5. | PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i rašèinja se. |
| 6. | Dani moji brže od èunka proðoše, promakoše hitro bez ikakve nade. |
| 7. | Spomeni se: život moj je samo lahor i oèi mi neæe više vidjet' sreæe! |
| 8. | Prijateljsko oko neæe me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. |
| 9. | Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siðe, više ne izlazi. |
| 10. | Domu svome natrag ne vraæa se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje. |
| 11. | Ustima ja svojim stoga branit' neæu, u tjeskobi duha govorit æu sada, u gorèini duše ja æu zajecati. |
| 12. | Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? |
| 13. | Kažem li: 'Na logu æu se smirit', ležaj æe mi olakšati muke', |
| 14. | snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viðenjima muènim. |
| 15. | Kamo sreæe da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža. |
| 16. | Ja ginem i vjeèno živjet neæu; pusti me, tek dah su dani moji! |
| 17. | Što je èovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao |
| 18. | i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? |
| 19. | Kada æeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvaèku progutat'? |
| 20. | Ako sam zgriješio, što uèinih tebi, o ti koji pomno nadzireš èovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog èega sam tebi na teret postao? |
| 21. | Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeæi preko krivnje moje? Jer, malo æe proæi i u prah æu leæi, ti æeš me tražiti, al' me biti neæe." |
