| 1. | Job progovori i reèe: |
| 2. | "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi muèni tješioci! |
| 3. | Ima li kraja tim rijeèima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? |
| 4. | I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti rijeèima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; |
| 5. | i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. |
| 6. | Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar æe me minuti? |
| 7. | Zlopakost me sada shrvala posvema, èitava se rulja oborila na me. |
| 8. | Ustao je proti meni da svjedoèi i u lice mi se baca klevetama. |
| 9. | Jarošæu me svojom razdire i goni, škrguæuæ' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me oèima, |
| 10. | prijeteæi, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno æuškaju, u èoporu svi tad navaljuju na me. |
| 11. | Da, zloæudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izruèio. |
| 12. | Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me šèepa da bi me slomio. |
| 13. | Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuèi zemlju žednu natopi. |
| 14. | Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasræe na mene. |
| 15. | Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam èelo svoje u prašinu. |
| 16. | Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeða mi je pala. |
| 17. | A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek èista. |
| 18. | O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da poèine. |
| 19. | Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. |
| 20. | Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: |
| 21. | o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. |
| 22. | No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti. |
