| 1. | Èovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. |
| 2. | K'o cvijet je nikao i vene veæ, poput sjene bježi ne zastajuæ'. |
| 3. | Na takva, zar, ti oèi otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? |
| 4. | Tko æe èisto izvuæ' iz neèista? Nitko! |
| 5. | Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, |
| 6. | skini s njega pogled da poèinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. |
| 7. | TÓa ni drvu nije nada sva propala, posjeèeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. |
| 8. | Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, |
| 9. | oæutjevši vodu, ono æe propupat' i pustiti grane kao stablo novo. |
| 10. | Al' kad èovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? |
| 11. | Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', |
| 12. | al' èovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neæe se podiæi, od sna se svojega probuditi neæe. |
| 13. | O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad æeš me se spomenuti, |
| 14. | - jer, kad umre èovjek, zar uskrsnut' može? - èekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. |
| 15. | Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. |
| 16. | A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha neæeš oprostiti, |
| 17. | u vreæi si prijestup moj zapeèatio i krivicu moju svu si zapisao. |
| 18. | Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, |
| 19. | k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u èovjeku. |
| 20. | Oborio si ga - on ode za svagda, nagrðena lica, otjeran, odbaèen. |
| 21. | Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. |
| 22. | On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života." |
