| 1. | Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteèe slobodno, zborit æu u gorèini duše svoje. |
| 2. | Reæu æu Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. |
| 3. | TÓa što od toga imaš da me tlaèiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? |
| 4. | Jesu li u tebe oèi tjelesne? Zar ti vidiš kao što èovjek vidi? |
| 5. | Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? |
| 6. | Zbog èega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoæeš razotkriti, |
| 7. | kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? |
| 8. | Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet rašèiniš! |
| 9. | Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah æeš me ponovo vratiti. |
| 10. | Nisi li mene k'o mlijeko ulio i uèinio da se k'o sir zgrušam? |
| 11. | Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. |
| 12. | S milošæu si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. |
| 13. | Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: |
| 14. | da paziš budno hoæu li zgriješiti i da mi grijeh ne proðe nekažnjeno. |
| 15. | Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem diæi - shrvan sramotom, nesreæom napojen! |
| 16. | Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, |
| 17. | optužbe nove na mene podižeš, jarošæu veæom na mene usplamtiš i sa svježim se èetama obaraš. |
| 18. | Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, |
| 19. | bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. |
| 20. | Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim |
| 21. | prije nego æu na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, |
| 22. | u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slièna noæi najcrnjoj." |
